Ankica je osoba koja je dobro poznata u grupama na društvenim mrežama koje su posvećene ishrani bez glutena. Ona bezrezervno daje savete i podršku osobama kojima je zdravlje zabranilo upotrebu glutena, na prvom mestu celijakije, alergije na gluten, ali i drugih autoimunihih bolesti.
Ona je prepoznatljiva po svom smislu za humor koji joj je ujedno i glavni saradnik u svakodnevnom suočavanju sa celijakijom. Supruga, majka šestogodišnjeg detata, dobar govornik, ali još bolji slušalac.
Ankica Ostojić je sa nama podelila svoje iskustvo sa celijakijom. Ispričala nam je kako je došla do dijagnoze, kako su kilogrami zamaskirali celijakiju i kako su nestajali sami od sebe kad je isključila gluten, kako sa sestrom deli i bolest i hranu i kako joj smeh pomaže da prevaziđe sve prepreke.
Njena priča je puna humora, emocije i podrške. Pročitajte šta vam poručuje:
„Opet si se udebljala.“
„Ma ‘ko?“
„Ti.“
„Bolje ti je da šutiš ako nemaš ništa pametno reći.“
„Nema veze što si se udebljala,ali samo da znaš da jesi. Pa vidiš i sama.“
„Naravno da nema veze, jer se nisam udebljala. Da jesam bilo bi veze. Obzirom da nisam onda nema veze. I sve da jesam i nisam, šuti.“
I punije osobe mogu imati celijakiju.
Ovako su izgledali razgovori između moga muža i mene prije nekoliko godina. Što je najgore čovjek je bio u pravu. Izgleda ko jadnik sa svojih 70 i koje kilo pored mašala žene sa 90 i koje. Kvragu, kad su se ova kila počela skupljati? U trudnoći se udebljala svega 12 kg, iz bolnice se vratila bez tih 12. Dakle nije trudnoća. Ajmo dalje? Jedem? Pa normalno da jedem, svi jedu. Ne pretjerujem. Čak znam ponekad jesti jednom dnevno. Al džaba neće kilo dole ko ni Švicarska u Europsku uniju.
Ajmo! Jedna dijeta, druga, treća. Izbaci ovo, ubaci ono. Opet ništa. Sve što pada je moral. Kila nikako. Ajmo tražiti stručno mišljenje. Doktor, moj prijatelj iz djetinjstva. Jedini kojeg slušam kad su doktori u pitanju. Pametan, a i poznaje me čitav život; zna me i kad sam bila mršava i sad kad nisam. Ja sva ozbiljna u svom problemu, a on će: “ Kad idući put pođes jesti, prije jela izvrni tanjur naopako. Prije toga probuši žlicu i sve to što si usula pojedi. Vilicu i nož izbaci iz upotrebe. „

„Zar i ti sine Brute?“ – rekoh mu. Baš sam od njega očekivala podršku. Ali i ja luda. Šta zna hematolog šta su kile?
Još on mene tu lijepo izdribla da se vratim na kilažu one cure što je sjedila s njim u klupi. Pa evo ja bi se vratila kad bi mi netko našao način. Izgleda da opet moram sama. Aj dobro. Idemo sad drugom doktoru. Ovaj bi mogao malo bolje shvatiti, jer je gastroenterolog.
“ Uuuuuu!“
“ Šta uuuuu,doktore?“
„Jako izražen meteorizam crijeva!“
„Aha, to je razlog što sam debela jel da?“
„Ne, to je posljedica. Uzrok je hrana.“
O Bože. Opet doktor koji nema pojma. Pa gdje ih samo nalazim?
„Dobro doktore,šta da radim?“
„Uvedite mediteransku prehranu u jelovnik, puno voća i povrća!“
Aaaaa. Baš. Nađe on meni rješenje odmah. Došla doma, naručila prase s Mediterana da proslavim dijagnozu! Malo na ražanj! Da vatra ubije bacile! Sve su prilike da ću vječno ostati debela s naljepljenom slikom na frižideru iz dana kad sam imala 60 kg i koja je bila zvijezda vodilja do željene kilaže.
Poslije te bajne dijagnoze meteorizma zove sestra na kavu. Jadnica ima više godina nego kila. Tatalna suprotnost od mene. Opet je boli želudac. Ko zna koji put . Šta god pojede ženi muka, sve joj teško padne na želudac. Stalno neki doktori, pregledi – nigdje dijagnoze. Ja se pohvalim svojom novom dijagnozom. Baš zvuči pametno. Ja bi joj rekla da i mene boli želudac, ni meni ništa ne paše što pojedem, al’ đe ću od sramote. Ona ima 40 godina i toliko kila, a ja 33 i tri puta više kila. Bolje da šutim. Odluči ona napraviti 100 i neki nalaz ne bi li se riješila muka.
Nakon nekoliko dana zove: “ Sestro imam celijakiju?“
„Celijakiju???“
Znam ja šta je celijakija. To je ono što ima prijatelj Ivan. Čitav život jede neko skupo
brašno. Ima posebnu tjesteninu, posebne slatkiše. Auuu. Gadno. Al ima logike. I Ivan ima skoro pa 50 kila. A šta sa mnom?
Ja sam osoba koja humorom rešava ono što lek ne može rešiti.
Ostado ja bez dijagnoze. Al srećom kilogrami su tu. Ona me ne napuštaju. Sestra predlaže da i ja napravim nalaz na celijakiju. Kakvu crnu celijakiju, đe ću od sramote s ovoliko kila? Bi li me doktor vratio s vrata da mu dodjem s tom idejom? Srećom sestra ne odustaje. Traži uzrok mom konstantnom „napuhivanju“, gastritisu i svim ostalim popratnim želudačanim pojavama. Ajde dobro. Idem i ja.
Samouvjereno ulazim kod doktora sa gard stavom da želim uraditi nalaz na
celijakiju. On ‘ladan ko špricer potpisuje uputnicu, ja se pravdam kako ima sestra, pa da vidim da nemam možda i ja.

Nakon samo tri mjeseca čekanja dodjem i na red na gastroskopiju. Zanimljiv pregled. Ona cijev ko za napajanje kap po kap. Čovjek putuje na mjesec, auta voze sama, a u nas se još cijevčina uvlači u čovjeka. Kažu nema lakšeg načina. Ma nema veze, preživit ću ja. Samo mi dajte dijagnozu od čeg sam debela. Čekanje 3 tjedna na nalaz biopsije. E sad? Šta ako ne bude celijakija? Kako se onda opravdava brojka na vagi? Već pregledavam teretane u okolici.
Prošlo 3 tjedna. Uzela sestra na sebe da će podići nalaz. Zove: “ I u tebe isto. Identičan nam nalaz.“
Identičan? Kamo sreće da su nam kile identične.
„Pa kako? Zar to nije bolest mršavih ljudi? Odakle je na meni? „
„Rekao je doktor da si ti od glutena napuhana. Čim ga izbaciš iz prehrane smršat ćeš!“
Ništa je više nisam čula . Samo su odzvanjale riječi „kad izbaciš gluten smršat ćeš!“ Izbacila bi i muža da smršam, a ne gluten. Divno. Napokon dijagnoza. Ali…..
Nitko ne vjeruje. Ajde sestra da ima, ali odakle meni? Svi oni što su do jučer govorili da trebam smršati sada nikako da daju malo motivacije. Al ne dam se ja. Sestra dolazi sa skoro pa šleperom svojih
bezglutenskih zaliha. Sve objašnjava šta mogu, šta ne. Lako je bilo upamtiti šta mogu jer je spisak bio jako kratak. Onda
kontaminacija. Trebaš imati posebno ovo posebno ono…
Sve prihvaćam. Držim se
bezglutenske dijete ko pijan plota. Samo da uspije. Dobro se ja nosim s tim. Svakako nisam imala nijednu dijagnozu pod slovom C.
Svaka moja
kupovina namirnica traje satima. Čitam najsitnija slova. I dioptrija narasla s celijakijom.
Prvi Božić. Posebna juha. Posebna sarma s bezglutenskom rižom. U njoj više suza nego mesa. Ali nema veze. Jer do Bozića vaga već pokazala 15 kg manje. Ja “ izdušila“. Napokon jedan doktor da je bio u pravu.
Dijelim robu što mi je velika ko da dijelim Nobelovu nagradu. Peglam kartice, kupujem
dva – tri broja manje! Šuti i onaj muž s početka priče, drago i njemu. Sretan i moj prijatelj doktor, napokon da fino sjednem u onu usku stolicu u našoj kafani. A ja puna samopouzdanja. Jedna od rijetkih što je sretna, jer je „bolesna“.

Čak me i ne zanimaju one babe što na glas komentiraju na misi kakva je hostija kojom se ja pričešćujem. Ne zanimaju me ni konobari koji prevrću očima kad
naručujem hranu u restoranu. Ne zanima me ni ona radnica u trgovini koju sam napala, jer je
stavila bezglutensko brašno pored pšeničnog. Ne zanimaju me ni oni koji govore da pojedem kolač, jer je na čitavu tepsiju stavljeno samo 4 žlice brašna. Kao, šta će mi biti od toga. Jela si 30 godina, a sad mi odjednom smeta. Ništa me to ne zanima. Ničiji komentar me ne dira, jer sam dobro.
Psiha jaka ko Kineski zid, kile padaju, naučila sam i kuhati. Pravim
kruh, pečem pitu, izmišljam
kolače.
S celijakijom se rodila i domaćica u meni. Od tad prolazi već treća godina.
Google postaje jedan od boljih prijatelja, Facebook postaje dio života, iako sam ga mrzila i govorila da nikad neću imati
imaginarne prijatelje. Priznavala sam samo one
oči u oči. Ulazim u nekoliko grupa koje se bave bezglutenskom prehranom, širim vidike, saznajem puno novih stvari. Upoznajem one imaginarne za koje bi volila da su toliko blizu da se možemo gledati. Trudim se odgovoriti na svako pitanje i kažem sve
činjenice o glutenu koje znam, jer znam šta to znači. Meni je to u mojim počecima to bila moja sestra. Ali nema svatko sestru i to takvu kakva je moja.
Odgovaram, pišem, kuham, pečem, mutim, sve to objavljujem. Šalimo se, ponekad i previše, sve to pomaže da se čovjek ne osjeća sam. Divnih ljudi ima. Svi s istim ciljem: jedni drugima pomoći. Pomoći da ne posegnu za glutenom kad ih uhvati kriza. Bitno je da dođu na razinu na kojoj sam ja. Puna snage.
Više mi ne miriše ništa glutensko. Nema toga glutenskog recepta kojeg ne bih znala napraviti bez glutena (kad bi htjela). Više ne provodim sate u trgovini. Moja
lista namirnica je u glavi samo je nadopunjujem. Ništa me više ne može izbaciti iz takta kad se povede razgovor o glutenu. Ne sekira me ni
svećenik koji je rekao da me više neće pričestiti mojom hostijom, jer su to moderne stvari. Ne zna on da sam se aktivirala da mu dokažem da celijakija nije moda. Dat ću mu i priliku da se ispriča. Čim moje pismo stigne do biskupa.
Ne sekira me nitko ko ne razumije. Jer imam ljude oko sebe koji razumiju. Koji su tu za poželjeti dobro jutro i laku noć. Ljudi koje ću kad tad sresti oči u oči. Jer su zaslužili.
Prošlo tek 3 godine. Ide život dalje. Ja sretna, mršavija. Sestra sretna. Nimalo deblja, al je barem ne boli. Dijelimo ručkove, recepte, hranu. Tata još uvijek zna doći s krofnom iz pekare, pa se sjeti kad ga čudno pogledam. Al ne zamjeram. Jer sam dobro. Jer sam sretna. Opet onaj muž (nisam ga promijenila kad sam smršala) pokušava pratiti moje stanje. Uvijek kupi pogrešne slatkiše. One s police zdrave hrane, ali sa najmanje 10 žitarica . Ne zamjeram ni njemu. Ipak je čovjek sretan što mu je žena smršala. Onaj prijatelj doktor obilazi Zagreb uzduž i poprijeko. Kupuje ono što mu napišem da mi treba. Sin šestogodišnjak zna više o glutenu nego što sam ja znala s 30 godina.
Sad je sve na svom mjestu. I ja i celijakija.
Svima koji je imate želim da celijakiju smatrate najboljom prijateljicom. Onom koja će vam reći da vam haljina ne stoji dobro,da vam je ružna šminka i da vam se torbica ne slaže uz cipele. Prijateljicom koja će vam okrenuti glavu od pekarnice da ne mirišete glupi gluten, jer je puno ukusnije ono što ćete sami napraviti doma. Želim vam da se trudite oko svoga zdravlja. Da budete uporni do dobivanja dijagnoze, da ne odustajete na prvim zatvorenim vratima. Ni na drugim. Jer vas možda na trećima čeka rješenje. Surfajte, čitajte, pitajte. Budite jaki. Budite zdravi. I sretni. Sve to možete sami. Samo budite uporni! Ljubi vas Ankica i prijateljica Celijakija.
Ovo je
još jedna priča u rubrici
Moja priča. Ako želite i vi da pružite podršku osobama koje imaju celijakiju, astmu, atopijski dermatitis ili alergiju, podelite sa nama vaše iskustvo. Svaki razgovor ili napisana priča direktno pomaže osobama koje boluju od ovih bolesti da se ne osećaju usamljeno u svojoj borbi.