Slavica je mama koja već nekoliko godina sprema jela bez glutena. Kada se suočila sa dijagnozom kod svog sina, alergijom na gluten, shvatila je da su deklarisane bezglutenske namirnice nedostupne i ne tako jeftine, a da dete u razvoju, naročito ako se bavi sportom, može dosta da pojede. Krenula je da istražuje stare recepte i od osnovnih sirovina, kukuruznog, heljdinog i pirinčanog brašna pravi divne specijalitete bez glutena.
Jednog dana je u čekaonici klinike upoznala mamu koja je bila na počecima bezglutenske ishrane, a koja živi u siromašnom selu na jugu Srbije, u kojem ima jedna jedina prodavnica. Bila je očajna jer nije imala nikakve informacije kako će prehraniti svoje dete i na koji način će se protiv bolesti boriti hranom, kada prodavnica nije imala sirovine bez glutena.
To je bio Slavicin motiv da napravi svoj blog Bezglutenske čarolije. Želela je da pomogne drugima koji su se osećali beznadežno, kao i ona na samim počecima bezglutenske dijete, da pokaže da i od jednostavnih namirnica mogu nastati savršena jela bez glutena, bez izuzetaka.
Pročitajte kako se borila za pronalaženje dijagnoze kod svog deteta, kako je uspela da bezglutenskom ishranom pomogne svom tinejdžeru da stane čvrsto na noge i uspe u sportu i kako se zajedno nose sa svim svakodnevnim izazovima.
Spremam sinu hranu za put. Razmišljam kako je dobro što idu u Italiju na matursku ekskurziju, jer tamo je svest o bezglutenskoj ishrani drugačija. Prodavnice su dobro snabdevene. U malim planinskim mestima pronalazili smo pune rafove raznih namirnica tako da u velikim gradovima neće biti problema. Posmatram sina i umesto bledunjavog, slabašnog i bolešljivog dečaka vidim snažnog momka od 195cm i 70kg mišića na kome se ne vidi da ima bilo kakav zdravstveni problem. Do takvog izgleda, moj mlađi sin Darko došao je samo promenom načina ishrane. Uvođenje bezglutenske ishrane bilo je po preporuci dečjeg gastroenteorologa.
Nema celijakiju, već intoleranciju na gluten. Možda se izraz alergija na gluten lakše razume.
Hašimoto hipotireoza tj. smanjena funkcija štitne žlezde je takođe jedna od dijagnoza koji ima moj Darko.
Dečija astma i ekcem
Senzibilnost organizma ispoljila se još u bebećem uzrastu. Darko je u šestom mesecu dobio prvu dijagnozu – opstruktivni bronhitis. Problemi sa disanjem su ponekad bili takvi da smo jurili u hitnu ili je bilo dana kada nismo smeli da provirimo napolje zbog velike koncentracije smoga. Bez inhalatora mogli smo samo u komšiluk, dalje od zgrade ni slučajno. Ekcem je postajao sve izraženiji, alergo-testovi negativni, mackali smo razne kremice, a došla je na red i promena ishrane. Suočavanje sa prvim velikim NE – kikiriki, kakao, kravlje mleko, orašasti plodovi, polen, prašina, oprez sa bobičastim voćem… Više je vremena provodio kod kuće nego u vrtiću, a o nekom sedmodnevnom odlasku u prirodu sa drugarima i vaspitačicom nije bilo ni reči.
Vreme je prolazilo, Darko je krenuo u prvi razred, inhalator je i zvanično prestao da bude obavezni deo našeg života, pa sam se nekako nadala da je sve došlo na svoje mesto. Suprug i ja smo bojažljivo odahnuli nadajući se da su “dečje bolesti” iza nas.
Simptomi atopije kod dece
Tako je i bilo, sve do letnjeg raspusta između četvrtog i petog razreda. Celo leto provodimo na moru kod bake koja ugađa na sve moguće načine. Počinju iznenadni i neobjašnjivi grčevi od kojih on pobledi i graške znoja mu obliju čelo. “Možda se prehladio, more je danas dosta hladno”, “ne bi trebalo da pije vodu iz frižidera”, “sigurno je zbog sladoleda”. Naša nagađanja zašto dete počinje da boli stomak “iz čistog mira” su prestala kada smo se vratili kući i otišli kod lekara. Krećemo sa pregledima, počinje i taj peti razred.
Nakon dva meseca od početka škole Darko završava u bolnici. Mesec dana ispitivanja na gastroenterologiji. Sve analize negativne. Dete je zdravo. Psiholog potvrđuje da nije psihosomatski. Lečenje tj.praćenje nastavljamo na endokrinologiji zbog problema sa štitnom žlezdom.
Nakon nekoliko meseci pauze vraća se košarkaškim treninzima. Primećujemo da je dosta mršav iako dobro jede, a doktorka u šali kaže da neko prvo raste u visinu, a neko u širinu. Vreme prolazi, on zaista raste kao iz vode, ali nekako težina stagnira. Iako nije imao problem sa količinom hrane koju je mogao da pojede, kilogrami su se negde neobjašnjivo gubili. Čak su i lekari u Zavodu za sport primetili da je procenat masti u telu neverovatnih 3%.
Traganje za dijagnozom
Period od petog do osmog razreda proveli smo u traganju za pravom terapijom. Probali smo sa alternativom, menjali doktore, podizali imunitet na sve moguće načine, ali nekog opipljivog boljitka nije bilo. Stariji sin je već dovoljno odrastao da nam postavlja konkretna pitanja u vezi sa bratovim zdravljem, na koja mi nismo imali konkretan odgovor.
Trener primećuje da nema snage, da ne može ponekad ceo trening da izdrži, često ga odmara, a Darko već ima ozbiljan problem sa kontaktima u toku igre. Ne plaši se, već ga svaki kontakt boli. Klinci iz kluba kreću u teretanu koja je njemu od strane sportskog lekara strogo zabranjena. Posle jednog ozbiljnog pada leukocita i za dlaku izbegnute hospitalizacije, ja na ivici suza završavam kod njegove doktorke. Pošteno joj se izjadam i shvatam da je to jedna od onih situacija kada vam je potreban neko samo da vas sasluša. Ona mi daje preporuku za lekara iz Dečje klinike sa kojim su neki roditelji imali dobro iskustvo. Pa da pokušamo. Odlazimo. Bez očekivanja. Na osnovu analiza doktor preporučuje bezglutensku ishranu. U to vreme je bila aktuelna knjiga Novaka Đokovića i moja prva pomisao je bila “sad smo fancy family, hranimo se bez glutena”. Nisam verovala. Moj muž jeste. Po prvi put.
Početak bezglutenske ishrane
Pre uvođenja bezglutenske ishrane Darko je imao 14 godina, 43kg i visinu od 174cm. Nestvarno. I danas se stresem kada pomislim na taj period. Doktor nam je dao smernice, listu proizvoda koju smemo da koristimo, kako da pronađemo skrivene tragove glutena u namirnicama i informaciju da brašno bez glutena moramo da kupujemo. Na recept ga dobijaju samo oboleli od celijakije.
Prilagođavanje je bilo grozno. Bolovi u stomaku, grčevi, stolica boje maltera užasnog mirisa koja se teško ispirala, malaksalost, umor… Treninge je preskakao. Za svako moje pitanje doktorov odgovor je bio “to je normalna reakcija, kada se creva regenerišu, biće sve u redu”. Posle četrdeset i nešto dana bura u stomaku se smirila. Svi smo odahnuli.
Kilogrami su konačno krenuli uzlaznom linijom. Podočnjaci su nestali. Energija se vratila. Treninranje više nije bilo pod znakom pitanja. Kontakti na utakmici su postali manje bolni. Konačno su krenuli prodori na koš. Samopouzdanje je poraslo. Savladali smo i bezglutensko kuvanje.
Bezglutenska ishrana u tinejdzerskom periodu
Tokom ove četiri godine suočavali smo se sa raznoraznim problemima. Bezglutenska ishrana se i dalje više smatra trendom nego potrebom. Mnogi zdravstveni radnici tvrde da alergija na gluten ne postoji, i smatraju da moje dete može da jede sve. Tokom sedmodnevnog zimovanja sa školom izlet u glutensku ishranu doveo je do gubitka tri kilograma. Toliko je bio iscrpljen da ga je trener, videvši podočnjake i iscrpljenost, a ne znajući u čemu je problem, opomenuo da se na žurkama ne ostaje do kasno kada se ima jutarnji trening. Tek nakon tri sedmice vratio je izgubljene kilograme.
Prevazišao je zadirkivanja zbog nošenja hrane u školu. Jedno vreme je na velikom odmoru za užinu kupovao samo čips, cipiripi tablu, voćni jogurt ili sok da se ne bi razlikovao od druge dece.
Imali smo i dosta pozitivnih primera. Na primer, osoblje iz kuhinje u hotelu u Sirogojnu, gde je bio na pripremama, vrlo rado je izašlo u susret po pitanju posebnog spremanja hrane. Poslala sam spisak sa dozovoljenim namirnicama, brašno, testeninu, a kako je i trener bio upućen u celu priču, sve bilo u redu. Takođe, osoblje u kampu u Trebinju je zaista bilo predusetljivo i nikakve reakcije nije imao.
Uz obavezan eutiroks (lek kod smanjene funkcije štitne žlezde) svakog dana Darko nema više nikakvu terapiju. Aktivno trenira košarku, ide u gimnaziju, hrani se pravilno i živi sasvim normalno. Naučio je da je hipotireoza stanje koje se mora redovno kontrolisati, a da bezglutenska ishrana njegovom telu daje preko potrebnu energiju i da ga ništa od toga ne sputava da se aktivno bavi sportom koji je odabrao.
Dovoljno vremena je prošlo i mogu samo da kažem da je mom sinu ovakav način ishrane promenio život.
Na blogu ove hrabre mame možete naći stare recepte čije namirnice možete kupiti u svakoj prodavnici. Mi smo izabrali da vam predstavljamo zanimljiv spoj hlebnog testa i čokolade, omiljene kombinacije svih tinejdžera.
Čokoladna vekna bez glutena
Sastojci:
4 jaja (sobne temperature)
200 grama maslaca
4 kašike šećera (u originalnom receptu je 200 grama)
230 grama bezglutenskog brašna
100 grama gustina
2 kašike kakaa
4 kašike mleka
2 vanil šećera
1/2 praška za pecivo
100 grama krupno isečenih badema ili lešnika
šećer u prahu za posipanje
Umesto badema može se dodati i čokolada za kuvanje, krupno isečena ili izrendana.
Priprema:
Omekšali maslac umutiti sa šećerom i vanil šećerom pa dodati jedno po jedno jaje. Mutiti mikserom koji je uključen na najmanju brzinu (ili žicom za mućenje, kako inače piše u originalnom receptu). Pojačati brzinu miksera i mutiti dok maslac i jaja ne postanu kremasti. Dodati prosejan kakao, brašno i prašak za pecivo, pa opet smanjiti brzinu miksera i sve lepo sjediniti. Na kraju dodati isečene bademe ili čokoladu, promešati žicom ili špatulom i sipati u duguljast pleh (32x12cm) obložen papirom za pečenje ili podmazan maslacem. U rerni zagrejanoj na 200°C peći između 25 i 35 minuta, u zavisnosti od jačine rerne. Pečen kolač zajedno sa papirom za pečenje izvaditi na rešetku za hlađenje i sačekati da se potpuno ohladi. Skinuti papir, iseći na kriške i posuti prah šećerom.