Pridružite se našoj zajedinici:   
Saznajte više:

Nelečena nepodnošljivost glutena – iskustvo koje će vas ostaviti bez teksta

Ovo je treća priča Ankice Milić,  koja nam prenosi svoje životno iskustvo nepodnošenja glutena i komplikacija koje taj protein izaziva u rubrici Moja priča. U ovom tekstu čitajte o neželjenim simptomima na ženskim reproduktivnim organima i načinima na koji ih je regenerisala.

Kažu ljudi, samo zdrav čovek je srećan čovek. Međutim, ja mislim da je srećan čovek onaj koji odluči da bude srećan!
Sreća je kada se probudite, jer ima onih koji se ovog jutra nisu probudili. Sreća je kada imate vodu, jer ima mnogo žednih. Sreća je kada imate krov nad glavom, jer neko spava pod vedrim nebom. Sreća je imati ruke i noge, oči, i zdav razum. Ovo poslednje, možda je čak i najvažnije.

Problemi u stomaku

Imala sam bolove u donjem delu stomaka, te davne jeseni, pre 23 godine. Mučila me je nadutost. Savijali su me grčevi.
Roditelji su me vodili na razne lekarske preglede, međutim, uvek su se, umesto dijagnoze, donosili zaključci: razmažena je, traži pažnju, bezobrazna je, izmišlja. Do prvog susreta sa dečijim ginekologom.

Majka me je odvela u ordinaciju jedne divne, mlade žene, koja je imala razumevanja za dete sa bolovima, nastalim nakon prve menstruacije. Tinjale su tegobe, a ja sam se, kao i uvek, požalila tek kada više nisam mogla da podnesem bol. Jedan jajnik je bio mikrocističan, a drugi već policističan. To već tada nije slutilo na dobro. Doktorka je smatrala da je prehlada, nakon letnjeg kupanja u Dunavu, izazvala ciste. Antibiotici protiv upalnog procesa, nisu dali rezultate.

Mikrocističan levi jajnik se ubrzo pretvorio u cističan, a desni, policističan je već stradao. Nije bio vidljiv od ciste koja ga je u potpunosti obuzela i celog obuhvatila. Menstruacije su izostajale. Sporadično su se javljale, nekada na 15, a nekada na 60 dana. Jednostavno, doktori nisu znali šta da kažu, osim: poseban slučaj. A to nije dijagnoza.

Terapija

Terapija je pojačana. Bila je prejaka za mlad organizam i sadržala je previše hormona. Trideset minuta nakon progutane bele, glatke tabletice, veličine glave čiode, počinjala je drhtavica. Čelo su mi oblivale tačkice znoja, stomak je bio u nekontrolisanim kontrakcijama, a sve to, izazivalo je naglu mučninu i povraćanje. Već nakon drugih trideset minuta, noge su mi se oduzimale i rušila sam se kao kuća zahvaćena jakim zemljotresom. Bilo kada, bilo gde, bez ikakve kontrole udova, mozak nije mogao da spreči takav pad. Podizali su me, i nosili do prve stolice ili kreveta. Polivali su me vodom, vraćali me u stanje prirodne svesti, jer sve što mi je bilo pred očima, ličilo je na maglu u mračnoj i hladnoj zimskoj noći, bez ijedne svetiljke.

Konačna dijagnoza

Usledile su nove terapije, novi pregledi i konačno, saopštili su ono što moji roditelji nisu želeli da čuju.

Telo ne proizvodi jajne ćelije, nema ovulacije.
To je to. Neplodnost. Petnaestogodišnja devojčica saznaje, u prisustvu oba roditelja, da nikada neće postati majka.

Mama nije skrivala suze, a tata, koji je zadržavao emocije samo za sebe, ovog puta bio je jak samo dok nije zatvorio ulazna vrata od stana.
Ili tada nisam shvatila težinu tih reči ili sam bila premlada da uopšte mogu da razumem tako nešto, kako god bilo, nisam reagovala.

Novi simptomi, novi probemi, nova dijagnoza

Nakon što sam napunila 19 godina, tog 30. decembra 2001. godine, oko 23h, otac me je uneo u bolnicu. Na rukama. Zbog istog onog osećaja sečenja nogu u kolenima, bez obzira što stare terapije nije bilo. Stomak mi je bio ogroman. Na prvi pogled sam, svim zaposlenima, bila mlada trudnica. Moj demant trudnoće nije sprečio stručnjake iz oblasti ginekologije da pokušaju da me ubede da sam ipak začela, vanmaterično. Analizom krvi, a odmah zatim i ultrazvučnim pregledom, i sami su zaključili da su moje reči bile istinite.

Dobih dijagnozu oko ponoći. Imam tumor na jajniku. Zadržaće me u bolnici, a onda će, prvog radnog dana u predstojećoj godini izvršiti hirurški zahvat odstranjivanja istog, zajedno sa desnim jajnikom, koji je verovatno osakaćen.

Bezuspešno sam objašnjavala da nisam dobila menstruaciju dva meseca. Da je to, sigurno, opet velika cista, koja se napila krvi, i da nisam slučaj za operaciju. Ipak su me zadržali u praznoj bolničkoj sobi. Bila sam jedina pacijentkinja te noći, na odeljenju u staroj zgradi. I dok su sestre kitile svoju dežurnu sobu lampionima, kroz moju sobu, sa osam kreveta, u kojoj sam ležala sama, duvao je hladan vetar. Svetlo je dopiralo iz glavnog hodnika, kroz pukotine oko vrata, koja se nisu mogla zatvoriti i kroz mali prozor, koji se nalazio tik uz sam plafon.

Bolovi su me slamali, kao i samoća. Noge nisam osećala. Sa braunilama u obe ruke, priključena na infuziju, dozivala sam sestre, želeći samo da me pokriju još jednim starim i dotrajalim ćebetom. Jedna mlada sestra, verovatno početnica, došla je sa drugog odeljenja, čuvši moje zapomaganje. Zatekla me je u suzama, a ja sam se postidela. Bila sam bespomoćna, ona me je pokrila i sedela kraj mene nekoliko trenutaka. Uputila mi je reči utehe, koje nisu doprle do mene, jer su lekovi počeli da deluju, i utonula sam u san.

Već u svitanje, dok se kroz prozorska stakla uokvirena trulim drvetom još mogao videti mesec, došla je čitava svita stručnjaka, da me obiđe. Svako mi je od njih tražio krv na analizu. I svako je imao neko svoje viđenje mog trenutnog stanja. Nemajući želju da provedem dan u bolničkoj sobi, koju je u toku noći posetila jedna pacijentkinja i odmah je napustila, zatražila sam otpust na svoju odgovornost, i niko se nije protivio tome. I otpustili su me.

U pidžami sa zelenim nogavicama i slikom zebre koja pase travu, ogrnuta bademantilom u boji svežih kajsija, sela sam u automobil, gledajući u papuče. Brat me je vozio kući. Ubrzo sam popila pola šolje kafe, jer me je glava već bolela, a onda sam pala u nesvest.

Već sutradan, stigla je dugo čekana menstruacija.

Prvog radnog dana u sledećoj godini, nije bilo operacije. Tim stručnjaka, ipak je utvrdio, da nemam tumor. Bila je to samo jedna izuzetno uporna cista, koja je nestala. Ostao je samo trag na jajniku, kao tamni pečat. Ostali su i tragovi na srcima mojih najbližih, jer su me već živu oplakali.

Nove pobede

Već dolaskom proleća, i procvatom prirode, procvetala sam i ja. Upoznala sam jednu divnu osobu. Po profesiji je ginekolog, a iznad svega, čovek. Psiholog. Suprug i otac. Pored njega sam sazrela. Vrlo jednostavnim jezikom, sve moje nejasnoće, razbio je kao ogledalo, u komadiće.

Punih 15 godina lečio me je od neplodnosti, ne znajući krajnji ishod. Rekao je da ćemo pokušati, jer ćemo sve izgubiti ako barem ne pokušamo. I bio je u pravu. Sećam se njegovih reči: „Jednog dana, kad budeš imala 30 godina, sve tvoje drugarice će imati muža, dete ili decu. Ti ćeš biti sama.“ Onako klinački i nezrelo, bez razmišljanja, odbrusila sam mu „Pa šta?!“ Tada me je uhvatio za ruku, i tiho rekao „Poslušaj me, molim te.“ Istog trenutka je otopio ledeni zid oko mene, i popustila sam. „Prihvatam.“ – rekla sam smireno, uzele svoje recepte i napustila ordinaciju.

Terapija mi je baš prijala. Jeste da su moji organi živeli na veštački način, ali su ipak živeli. Međutim, svaki put u godišnjoj pauzi od terapije, moje telo je burno reagovalo i završavala sam u bolnici.

Izgubila sam broj telefona mog doktora, a on se penzionisao, i opet sam bila prepuštena nekim drugim ljudima. Reči koje mi je davno izrekao, svakog dana su mi odzvanjale u ušima. Znala sam imati takve emotivne slomove i padove, da sam plakala i sažaljevala samu sebe. I opet nisam bila spremna da se odreknem još jednog novog pokušaja. Držala sam se moje davno prepisane terapije, pa dokle bude moglo tako.

I onda, u još jednoj godišnjoj pauzi između terapija, posetila sam jednu mladu doktorku, koja je svakom pacijentu posvećivala mnogo vremena i pažnje. A meni nije bilo potrebno odvojeno vreme, nego pomoć. Pritisak mi je bio izrazito nizak, i nisam imala apetit. Krvna slika bila je više nego loša, jer su svi parametri pali ispod dozvoljene donje granice.

Naglo sam smršala, čak 10 kg za mesec dana. Opet sam bila na dnu.

Čak i golim okom i kolposkopskim pregledom, viđeno je ono što nisam očekivala da ću saznati. Prvi put, sama, oči u oči sa doktorkom, cujem njene reči: „Ovo je rak na grliću materice. Poodmakli stadijum. Moramo hitno uraditi biopsiju, pa da vidimo možemo li bilo šta spasiti, bar tebe. Pa neka bude kako bude.“

Izjurila sam iz Doma zdravlja, pretrčala parking i sela u auto. Zagrlila sam volan i plakala… Čitav okean suza je izašao iz mene. Ceo dan sam ćutala i razmišljala, da li ovako izgleda gledati smrt u oči? Vraćala su  mi se sećanja. Već sledećeg jutra, u mom iznajmljenom stanu, stajala sam pred ogledalom i razgovarala sama sa sobom. Sklopila sam dogovor:  biću zdrava, i umreti samo KADA JA ODLUČIM da je došlo moje vreme.

 Nov način ishrane

Usledio je moj prelazak na drugačiji režim ishrane, a dve nedelje nakon toga, i odlazak na zakazanu biopsiju.

Odstranila sam iz ishrane sve suhomesnate proizvode, sve prerađevine, paštete i namaze, a svako novo jutro započinjala sam medom i grejpfrutom, jer je on dobar za grudi, jajnike i matericu. Pojačala sam unos svežeg voća i povrća, maslina, šampinjona i soje, koja sadrži fitoestrogen, koji je meni tada nedostajao.

Promenila sam svakodnevicu: manje nervoze, a više pozitivnih misli.  I čuda se dešavaju onima koji veruju. A ja sam verovala, više nego ikada.

Hodnik pretvoren u čekaonicu, bio je pun žena koje razmenjuju iskustva. Gadile su mi se. Stala sam u ugao među metle, kante i sredstva za higijenu. Isti tim stručnjaka me je čekao, kao i pre, predvođen istim doktorom, koji je napredovao u profesora. Plus studenti.

Ogromna prostorija odisala je teškim bolničkim mirisom, dok su se u meni smenjivali nervoza, stres i grč. Sestra me je uputila iza paravana, da svoju odeću zamenim zelenim ogrtačem. Pomislila sam, kada tu krpu naslonim na sebe, umreće i rak. Svoju garderobu ću baciti. A ja ću se okupati varikinom. Sve je bilo u izuzetno lošem stanju, od zidova do opreme.

Ležala sam na stolu i tresla se. Bez pomeranja ruku, prekrstila sam se. Rekli su mi da će brzo proći.

Nakon oštrog bola koji je prošao kroz mene, posle minut ili dva, doktor se oglasio: „Gotovo je, možeš ustati.“ – Izustio je hladnim glasom.

„Već? Nisam osetila iglu.“ – Oči su mi bile kao u sove, sa pogledom teleta.

„Pa nije je ni bilo.“ – Hladan i grub odgovor doktora zaledio je vazduh u ordinaciji.

A moja radoznalost je rasla. „Molim? Kako? Ne razumem vas.“

Potom je, umesto odgovora, usledilo pitanje koje nisam očekivala, a onda sam uzvratila istom merom. „Šta si promenila?“ – Pitao je doktor, dok je skidao rukavice, a ostali su stajali kao kipovi.

„Ništa.“ – Drsko sam mu odgovorila.

Okrenuo se ka meni, nakrivio glavu u jednu stranu, i nasmejao se. Tada je temperatura več počela da raste. „Lažeš?“

Odgovorila sam: „Lažem.“ Nasmejala sam se i ja. „Reci nam, molim te. Vidan je i osetan oporavak organizma od vrlo teškog stanja.“

Bez obzira što je doktor stajao ispred mene, ove reči bile su iza mojih leđa.

Dobila sam energiju, povratila snagu, izrasla su mi krila. Mogla sam poleteti.

„Promenila sam način ishrane.“ – Bilo je sve što sam stigla da izgovorim, a onda me je prekinuo. „Šta god da radiš, nastavi. Odlično si počela. Neverovatna je promena za samo dve nedelje. Srećno!“ – Završio je razgovor sa mnom, i mogla sam da napustim objekat.

Grlić materice je započeo regenaraciju. Pojavile su se neke bele tačkice, koje su bile znak laganog oporavka. Ili teške bolesti nije ni bilo, ili su snaga misli, iz korena promenjeni način ishrane, volja za životom, i upornost nad svim izazovima, nadvladale.

Klecala su mi kolena. Hodala sam nesigurno kao dete u prvim koracima, boreći se sa ravnotežom i gravitacijom. Sela sam u auto i dugo, dugo plakala.

Slavila sam svoju pobedu! Slavila sam je suzama.

 I konačno, nakon godinu dana, samo spletom srećnih okolnosti, saznala sam gde je moj doktor i odmah ga potražila. Prošlo je oko pet godina od našeg poslednjeg susreta i oboma su nam oči zasuzile kada su nam se pogledi sreli a ruke zagrlile.

Terapiji je došao kraj. Moje godine nisu više podobne za takve terapije i kucnuo je čas da vidimo kako ću reagovati čista. Nisam baš sjajno podnela skidanje sa lekova, s tim što sam znala da tako mora i prihvatila sam to kao jedino rešenje.

Tražeći neku prirodnu alternativu za zdravlje reproduktivnih organa i iščitavajući mnoge tekstove na internetu, odlučila sam da pokušam još jednom. Pronašla sam nešto što mi je bilo prihvatljivo, ali je trebalo doneti odluku kog proizvođača odabrati i kome ukazati svoje poverenje, a ne napraviti grešku.

Dobro sam se informisala, kao i uvek, i donela konačnu odluku: počinjem da pijem peruansku maku!
IMG-20161004-WA007_edit_1
Biljka liči na koren našeg celera, a kao konačni proizvod, gelatinizovana, stiže u moj dom u kesicama od po 5g. To je dovoljna dnevna doza koja obezbeđuje kompletan spektar blagotvornog dejstva za organizam, a pri tom Nuestra Maca, za koju sam se odlučila, ne sadrži gluten.

Peruvian Superfoods mi uliva neophodno poverenje, jer je lično vlasnik plantaža u Peruu, a potom i sam proizvod Nuestra Maca, pre svega, jedini takvog sastava i neprikosnovenog kvaliteta, uzgojen na idealnoj visini peruanskih Anda, od 3.950 metara.
Nuestra_Maca_trio
Danas, nepunih godinu dana kasnije, srećnija sam nego ikad! Zdravija nego u mlađem dobu.

Organi su mi zdravi, sve analize pokazuju da je starost mojih organa oko 20 godina, iako imam punih 35.
Nemam ciste.
Nemam bolove.
Nemam nadutost stomaka, niti emotivne oscilacije u peridu PMS-a.
Imam REDOVAN ciklus, imam jajne ćelije. Imam plodne dane.

Sada mi je jasno da je nelečena nepodnošljivost glutena bila uzročnik ozbiljne noćne more u jednom segmentu mog života. Hodala sam ambisom, po oštrici noža, i samo delići sekunde delili su me od kraja. A ja sam odabrala borbu.

 maca-powder-cover
NIKAD NE ODUSTAJTE!
Za svaku bol ponetu na svojim leđima, sledi nagrada. Za svaki pokušaj, sledi pomak.
Sve što se nađe na našem životnom putu, ili je kazna, ili lekcija, ili dar od Boga.
Primila sam dar!

Sledeća priča pokazaće vam kako se uči svakog dana.
Kako se staje na svoje noge, posle dugog ležanja. I kako se jede bez slamčice.
Saznaćete kako izgleda ponovo hodati ulicama svoga grada, bez ortopedskog pomagala.
Čitajte moje probleme nelečene alergije na gluten i sledeće srede.

Piše: Ankica Milić
globalskin
gaa
efa
wpa
elf