Svako ko je krenuo u
bezglutensku životnu avanturu zna da je bezglutenski put veoma trnovit i emotivan.
Bezglutenski počeci su nam uglavnom svima isti, ali svako svoj put doživljava na sebi svojstven način. Nekima on u startu krene traljavo i teško, pa kroz izazove postaje sve jači, dok drugi krenu lavovski, ali ih izazovi konstantno lome i šamaraju.
Jedno je zajedničko – nije nam lako, borimo se sa
kasnom dijagnostikom, sa finansijama, sa vremenom, sa udruženim dijagnozama, sa društvom i socijalnom neravnopravnošću.
Ankica Milić, koja nas uvodi u svoj bezglutenski svet već šestu nedelju za redom, ovu priču priča veoma lično, iz najdubljih emocija ljudske duše. Priča nam iskreno sa čim se njeno telo i njen um nosio i kako je krenula u borbu sa glutenom. Nelečena intolerancija na gluten dovela ju je do mnogih simptoma, a konačno otkrivanje – do borbe koja je značila uspeh.
Godine su se nizale kao biseri. Vreme je teklo kao voda svojim rečnim koritom, ispravljajući ga i menjajući ga, a da se ono ne pita baš ništa. Šibali su vetrovi, udarale munje i gromovi, požari pržili sve pred sobom, a onda su usledile suše. Suva zemlja je pucala, pa bila poplavljena.
Sve mi se dešavalo s nekim razlogom, jer ne verujem u slučajnosti. Samo je trebalo pratiti znakove pored puta i na raskrsnici nastaviti pravo. Izgleda sam skrenula sa puta, još jednom. Tamo gde nije trebalo da skrećem. Put me vodio u nepoznato, s primesama već viđenog u dalekoj sumaglici.
Završila sam u bokserskom ringu.
Borba nije bila fer, jer je moj protivnik bio značajno veći i teži, neuporedivo iskusniji, a i već je obarao mnoge pre mene. To su bila moja saznanja o drugom igraču, a meč je bio odlučujući.
Tu sam – gde sam. Nazad neću, napred ne znam kako ću. Znala sam samo da ne odustajem. Ako gubim, izgubiću dostojanstveno. Predaja nije dolazila u obzir.
S prolećem je olistalo lišće, probudila se priroda, šarenila se pijaca. Leto je donelo sunčeve zrake, željne naše kože, da je obuku u nove nijanse boje čokolade. Rukavi su bivali sve kraći, garderoba sve tanja, laganija. A kao i uvek, moj izbor: košulje.
Posle jednog naglog gubitka kilograma, i jednog jakog letnjeg pljuska, obukla sam trenerku velečine 12. Ćerka moje drugarice mi je dala svoju garderobu, dok smo sedeli na terasi vikendice, uz obalu mutnog Dunava. Svi smo se slatko smejali, mada i nije bilo toliko smešno, ako se uzme u obzir da sam od tog deteta starija ravno 23 godine.
Rebra su mi se mogla videti kroz svaku užu majicu, noge su postajale kao štapovi, samo mi je stomak bio veran.
Kad god sam bila pod stresom (a često sam bila pod stresom), uzimala bih 1 kg pšeničnog brašna i mesila testo. Kifle, pogačice, pite, gibanice… Uživala sam u testu. Nisam se nikako mogla ugojiti od njega. Samo me je mučio stomak, nikako da spadne sa mene.

Nije bilo teško nositi stomak, bilo je teško disati!
Svakog dana, ako ne posle doručka, stomak bi se naduvo kao balon bar posle ručka, a do večere sam, svojim izgledom, već sigurno pretila kao eksplozivna naprava.
Zbijala sam šale na svoj račun.
Otok sa zuba mi spao… I upao u stomak.
To se šarm raspoređuje po telu, gde god ima mesta.
Mnogo čitam, nema više mesta u glavi, sad sve ide u stomak.
Jednom tako, sedela sam u kancelariji kao pijanac u kafani. Dugmići na košulji napeto su držali krajeve tkanine, a košulja se otvarala, pucala po šavovima. Dugme na pantalonama se nije koristilo. To nikako nije ličilo na mene, te me je šef, s razlogom, zamolio da budem pristojna. Od osobe koja je na poslu ozbiljna i predana do poslednjeg minuta radnog vremena, pretvorila sam se u osobu koja odaje utisak nezainteresovane za život.
Sa toliko energije sam se budila svakog jutra, uživala u suncu koje mi ulazi u sobu kroz venecijanere, ispijala sam jutarnje kafe uz knjige, a onda sam pripremala ručak. Neka svakodnevna rutina.
I onda, odjednom posle ručka, energija pada na nivo prosečnih januarskih temperatura vazduha, kapci mi postaju teški i oči mi se sklapaju. Sve sam teže disala, i samo sam želela da legnem posle svakog sažvakanog zalogaja, a osećala sam se kao da sam čitav dan provela na njivi, kao da sam menjala vola. Postajala sam usporena, i bila sam svesna toga, a opet se nisam predavala. Obavljala sam svoje aktivnosti usporeno, jer sam dosta zaboravljala. Zapisivala sam, pa zaboravljala gde sam zapisala.
Već mi je toliko zvonilo u ušima, da nisam bila čak ni sigurna da li sam dobro čula šefa, koji je bio na pola metra od mene. Jedva skrenuh pogled ka njemu. – Molim? – Pogledala sam ga preko ivice naočara, koje su mi skliznule na vrh nosa. – Kako to sediš? Sva si se iskrivila, ispravi se. – Govorio je sasvim finim tonom, sa blagim osmehom koji je skrivao nevericu od sopstvenih očiju. A odmah zatim me pogledom isekao na komade. – Jesi li ti pijana, drogirana, šta je s tobom? Oči su ti krvave! – Bio je u čudu. Znao je da ne pijem, još manje da se drogiram, a ipak sam izgledala kao oličenje dna. – Samo su mi malo teški kapci. – Odgovorila sam. – I spava mi se. – Dalje nisam izustila ni reč. – Ti jedva govoriš. Odlazi kući, nije ti dobro! – Ove reči su već izgubile šaljivi ton s početka razgovora, i sada su već nosile brigu kroz vazduh.
Nisam primećivala da mi nije dobro, ako zapostavimo stomak, disanje tromog medveda iz crtanog filma i stalnu pospanost.
Otišla sam kući, očekujući da je neka alergija na rubu erupcije, a već sutradan nisam bila sposobna da se podignem sa kreveta… Iz ležećeg položaja sam zvala laboratorije.
Borba sa glutenom
Jednom vađenju krvi, u državnom Domu zdravlja, bilo je potrebno toliko papira, između ostalog i mirovni sporazum Izraela i Palestine, da sam morala preseći: od sutra ne jedem gluten!
O protivniku sam učila u hodu i svakim primljenim udarcem, naučila sam po nešto. Shvatila sam da je surovi profesionalac, da su mu potezi nepredvidivi i da lagano i sasvim sigurno sakuplja bodove, dok ja gubim u odlučujućem meču, u koji sam dospela nespremna. A igra se nastavlja. Sudija gleda sa strane kako me melje kroz aperkat, pa me udari iz krošea. Držala sam gard, a svakim trenutkom bivala sam sve slabija. Jedno spuštanje ruku značilo bi nokaut, i kraj meča. Bila sam saterana u ćošak.
Moj protivnik – gluten
Sa toliko niskih i nadasve bolnih udaraca i dobrih padova, dospela sam u ugao ringa i imala samo dve mogućnosi: da se opustim i predam meč kao gubitnik, ili da smognem snage i zadam udarac najjače što mogu. Borba je bila krajnje nepoštena, jer nismo ista kategorija. Nemam ni iskustva pred tolikom publikom, a stidim se poraza.
Imala sam pravo na samo jedan potez, koji nije smeo biti slab, i nikako pogrešan.
U takvim situacijama, kada je protivnik svestan da te ima u šaci, da je bodovima ispred tebe, a da se bliži kraj, on počinje da se opušta. Ti si već dovoljno slab i izmučen i nemoguće je da izvučeš pobedu, jer ovo je igra mačke i miša. I retko kad miš pobedi.
Bila sam miš. Miš koji je razmišljao: kakav potez povući, koliko prljavo odigrati i ipak odneti pobedu?
Dok se u publici orilo i klicalo slavnom glutenu, koji bez problema savladava mene, moje srce je tuklo sve jače i sakupljalo deliće snage u jednu celinu. Trebao mi je samo jedan udarac, samo nokaut. Delovalo je nestvarno. Nikada jedan mali i slab nije pobedio jačeg, ukoliko nije mudriji. Moraš biti lukav, moraš se pritajeno, kao lopov primaći svom cilju. Neprijatelj se savladava tako što se praviš da si mu prijatelj. I eto ga!
Dok sam dan provela ležeći u krevetu, u tišini, čitajući o
simptomima koji me muče, skupljala sam snagu za poslednji udarac i samo želela da čujem zvuk za kraj meča. Želela sam da moja ruka bude podignuta prva, visoko.
Nova saznanja o protivniku su mi otvarala oči, stezala srce, adrenalin je rastao i samo se dogodio prasak. Eksplodirala sam!

To je bio nokaut koji sam čekala.
Protivnik, iako jači i iskusniji, nije znao koliko volje ima u meni, koliko srca i spremnosti da ga nadjačam. Nije znao da imam hrabrosti da ga pogledam u oči i da je ovde moja reč poslednja. Nije ni slutio da u mišu leži rival sa snagom lava, koji će pustiti krik i slomiti sve pred sobom kada mu dođe „žuta minuta“.
Bez vremena za čekanje, te letnje večeri, pakovala sam hranu u najlonske kese, brzinom kao da upravo počinje rat. Razne vrste brašna, brojne pahuljice, ukusne granole, zapakovani keksi, testenine… Sve je završilo u gepeku mog automobila, a odmah zatim i u kuhinjama mojih drugarica.
Bila sam više nego spremna za novu nabavku i po ko zna koji put, za neki novi život.
Sudija je dao znak za kraj meča. Odnela sam pobedu!
Publika je ostala nema. Tihi aplauz se lomio kroz vrelu arenu, i postajao sve jači, a ja sve snažnija. Ponosno sam stajala naspram svog protivnika.
Početak bezglutenske ishrane
Najpre sam (tri ili četiri dana) živela na voću, povrću i mlečnim proizvodima, dok nisam pročitala o glutenu sve što se moglo naći na internetu, a tek nakon toga sam uvrstila i ostale namirnice.
Brzo sam shvatila: neću se ja ‘leba najesti. Ali u bukvalnom smislu.
Bezglutensko brašno mi je delovalo skupo, a testo je bivalo nezahvalno za rad. I tako, malo po malo, čitala sam recepte, menjala sastojke, eksperimentisala. Polako dolazila do uspeha. Niti je prvi
hleb ličio na hleb, niti je prva
pica bila ukusna onako kako je pamtim.

Međutim, bila sam gladna, a ta hrana je bila bez glutena. Izbora nije bilo. Cena brašna više nije imala glavnu ulogu u mom novčaniku, jer sam odlučila da se „skinem“ sa ručno rađenog testa i da za početak, opet ojačam izmučeni organizam i podignem srušeni imunitet.
Svako od nas, kada donese odluku da nešto promeni u svom režimu ishrane, uradio je već pola posla.
Prvi korak je želja. A kada želite da postignete nešto, budi se volja. Znači da ste spremni. To je pola puta do rezultata.
Drugi korak je sama promena. Potrebna je istrajnost. Postavite cilj i težite ka njemu.
To je samo druga polovina puta.
U narednim danima, krpila sam rane na telu, nanete jakim i neočeivanim udarcima, a one su zarastale brže nego što sam očekivala.
Sledeće srede možete pročitati kako se živi godinu i po dana kasnije.
Kako je traljavo počelo i kako je uspešno danas.
Pročitajte koliko je truda uloženo i koliko noći neprospavano.
Shvatićete, svi smo mi krojači svoje sudbine.
Niko nema plan da bude bolestan, ružan, siromašan ili glup. Sve je do nas. Ovakve situacije nas zadese samo kada nemamo nikakav plan.
Zato planirajte da budete srećni i lepi, uspešni i bogatiji. Makar to bogatstvo bilo u vidu iskustva. Značiće vam, verujte mi.
Piše: Ankica Milić
Ukoliko i vi želite da
podelite vaše iskustvo sa
glutenom, alergijama, atopijskim dermatitisom ili astmom, sigurno ćete pomoći pri razvijanju svesti o ovim zdravstvenim problemima, ali i najvažnije, osobama koji se prvi put susreću sa simptomima ili se suočavaju sa njima svakodnevno u svojoj životnoj borbi.