Pridružite se našoj zajedinici:   
Saznajte više:

Prva kupovina – veliki događaj u životu bezglutenaca

bezglutenska nabavka

Kada uđete u bezglutenski svet prvo šta se zapitate je: „Šta ću jesti?“, a suočavanje sa bezglutenskom ponudom nije ni malo jednostavno. U našoj zemlji se ne možemo pohvaliti svešću o gluten free ishrani, a adekvatno deklarisanih bezglutenskih proizvoda ima veoma malo. Tu su informacije sa različitih bezglutenskih grupa na društvenim mrežama, a uputstva za upotrebu se potpuno razlikuju i mogu da zbune početnika: jedni se pridržavaju samo proizvoda sa znakom precrtanog klasja pšenice, dok su drugi slobodniji i upotrebljavaju i proivode na čijim etiketama samo stoji da ne sadrže gluten.

Međutim, svako je na kraju krojač svoje sudbine i ima mogućnost da izabere namirnirnice koje će koristiti. Ankica je pokušala da opiše kako izgleda prva gluten free kupovina, sa kakvim mislima se borila i kako je to iskustvo izgledalo. Najverovatnije da mnogi koji su krenuli u bezglutenski život imaju slično iskustvo, ali pročitajte sa čime se sve Ankica nosila.

bezglutenska kupovina
One letnje večeri, pre godinu i po dana, kada sam odlučila da kažem NE glutenu i pomahnitalo pakovala skoro sve namirnice iz svoje kuhinje, imajući u planu da ih podelim drugaricama i njihovim porodicama, jer nemaju glutenskih tegoba kao ja, shvatila sam da se suočavam sa prvom bezglutenskom nabavkom.

Nekoliko dana sam jela samo voće, povrće i mlečne proizvode, a u međuvremenu sam čitala sve što se moglo pronaći o glutenu. Život u XXI veku ima i svoje prednosti, imamo internet, imamo dostupne informacije iz celog sveta, i sve nam je kao na dlanu. Naše je samo da se informišemo.

Želela sam da saznam što više detalja o stanju u kome sam se našla, a koje je trajalo decenijama i sada je eskaliralo. Ostale su iza mene neprospavane noći i sanjiva jutra. Spavala sam toliko malo, tek da se ne bih srušila negde, jer nisam mogla da sedim mirno nad svojim zdravstenim stanjem, a da pritom ne preduzmem ništa.

Nije bilo izbora, nego sakupiti što više informacija, gde i šta kupiti, kako pripremiti, koliko novca potrošiti.
I dok je grad spavao, čitala sam. Kada se grad budio, dremala sam, pa se i ja budila. Posao ne sme da trpi zbog nelečene nepodnošljivosti glutena i mojih traganja za novim i nepoznatim namirnicama bez glutena.

 kupovina proizvoda bez glutena

Međutim, čitajući o tome šta smem da konzumiram, shvatila sam da sam većinu proizvoda volela i pre. Dakle, organizam je prepoznao šta mu odgovara, šta mu se dopada i samo je trebalo paziti na nove vrste brašna, slatkiše i grickalice.

Kako je bezglutensko brašno jasno obeleženo, i najsigurnije mi je ono sa precrtanim klasom pšenice, kao početnik u svetu bezglutenaca, morala sam paziti na čokoladice. A one su mi deo (svako)dnevnih navika. U večernje navike su spadale slane grickalice.

Prva bezglutenska kupovina

Došao je i taj vikend, to pre podne, kada sam osetila blagu nelagodu u stomaku, kao pred neki važan događaj. A i bio je važan. Prva nabavka.

 kupovina proizvoda bez glutena

Sa spiskom u rukama i rezervnim spiskom u mobilnom telefonu, zaputila sam se u veliki market, sa dobrim izborom robe i polako krenula da guram kolica.

Više sam čitala deklaracije, nego hodala. A slova sitna. Tada sam shvatila zbog čega ljudi koriste lupu, čak i kada nose naočare.

Svesna da me ljudi gledaju čudno, jer jednu čokoladicu prevrćem po rukama već 25. put, i proveravam sebe, pravila sam se da je to normalno. Istovremeno sam otvarala slike iz memorije telefona, da proverim je li to ona čokoladica za koju je pisalo da je bezbedna. Ulazila sam na internet među rafovima, da se podsetim, smem li ovaj ili onaj začin. A onda je počelo da me prati obezbeđenje. Pravila sam se da je i to normalno.

Verovatno sam, iščitavajući svako slovo, delovala kao lopov, a ne kao novajlija u svetu bez glutena. Na kraju krajeva, pa ne piše mi na čelu da sam nova u tome, neupućena i nesnađena. I niko, osim mene, ne zna da mi je ovo prvi put.

Od zaposlenih sam, već u toj prvoj nabavci, znala mnogo više.

Bila sam tako ponosna na sebe, jer sam se informisala i spremna pošla u rat, naoružana slikama, spiskovima i sa dve olovke, za slučaj da jedna prestane da piše. A valjda, kada si dobar, pa te i „onaj odozgo“ nagradi, sve kockice se poslažu baš kako treba.

Bilo je leto. A leti malo jedem, najviše svežu hranu. Retko kuvam u tom periodu, jer sve što mi treba od vitamina i minerala, imam i u svežem obliku, bez straha od gladi. Tako da sam i sa te strane bila povlašćena i lagano sam se upoznavala sa težom hranom. Voće i povrće je tražilo samo blender, mleko, jogurt, bezbedne semenke i mnogo orašastih plodova. Leto sam preživela, primakla nam se jesen i po neki ručak pripremljen u kratkom vremenu. Sigurnost su mi ulivale makarone i špagete sa precrtanim klasom pšenice, uz povrće i pavlaku za kuvanje. A onda je na vrata zakucala zima. Period godine kada uopšte ne gledam na sat, nego radim po osećaju. Tada najviše volim da sam u kuhinji, pored šporeta i da uživam u mirisu pite i gibanice, kolača sa jabukama i cimetom. Volim kada mi stan u suton zamiriše na pečene šljive koje upijaju rogač i kakao ili toplu čokoladu.

Prvi problemi sa brašnom bez glutena

 brašno bez glutena

I eto mi prve ozbiljnije prepreke. Ovo brašno nije kao svako drugo. Moraš sa njim biti obazriv. Pazi na vodu, pazi na grame, pazi na temperaturu… Ne mogu toliko da pazim. Neću. Hoću da znam kao što sam znala do sada, kad porumeni, gotovo je. Kad je tečno, dodaj brašna, kad je gusto, dodaj vode. Ali ne može to sada tako. Podsetila sam sebe da sam prihvatila promenu kao dar od Boga i da ne smem da posustanem.

Kakav sam ja borac, ako odustanem odmah? Kakav će biti moj život, ako se predam sada kada sam pobedila? Ma ne, ne dolazi u obzir! Vežbaćeš, rekla sam sebi. Svaki slobodan trenutak ćeš čitati i prepisivati recepte, modifikovati po svojoj želji i pokušavati dok ne uspeš! I dogovor je pao.

A onda je, konačno, uspela i prva gibanica! Tada sam, prvi put, pustila suzu. Suza radosnica mi je klizila niz obraz, a ja sam kao napušteno i gladno dete gledala to parče kora sa sirom u svom tanjiru. Bila sam tako ushićena, kao da su me nominovali na Nobelovu nagradu.

Prisećala sam se svih situacija koje su bile veliki i krupni životni koraci, a ni jedna nije mogla parirati mirisu pite sa sirom, posle šest bezuspešnih meseci pokušavanja.

 celijakija

Kasnije mi je stan mirisao na jabuke, cimet, vanilu, šljive i rogač i toplu čokoladu. A onda je došlo prvo bezglutensko letovanje. Opet sam noći provodila čitajući o gradiću u kome ću biti smeštena, o restoranima i ponudi hrane, o njihovim marketima. Shvatila sam da nije ništa teško.

Čovek može sve što hoće. Ostalo su samo izgovori.

Došla je još jedna jesen, druga po redu u mom bezglutenskom životu i počela sam da pravim hleb bez glutena. Onaj hleb kakvog ga se sećam iz najranijeg detinstva, sa letnjeg raspusta, kod tetke u selu. Vruć, sa hrskavom koricom spolja, a mekan i šupljikav iznutra.

Tehniku pravljenja bezglutenske pice, dovela sam do te mere, da svi moji glutenski prijatelji kažu da je savršena, kao iz picerije. Čak i lepša, jer ne pada teško na želudac, pa je smažemo celu, vruću, dok se još sir otapa i  razvlači pri svakom zagrizu.

Treba li naglasiti da je prvi hleb mogao ići u gradnju kuće, umesto cigle? Ili, da su se prve knedle za supu raspale, i da je supa bila gusta, da se mogla jesti viljuškom?

Za lakši život bez glutena

Za sve je potrebno vreme, upoznavanje, privikavanje, a rutina dolazi na kraju, i ona nas, ustvari, ubija. Zato ne volim rutinu. Ne robujem nikome i ničemu. Ugađam sebi i svojim potrebama.

Jede mi se sendvič bez glutena u ponoć? Izvadiću hleb iz zamrzivača, otopiti ga u mikrotalasnoj za svega nekoliko minuta i uživati u svakom zalogaju, a onda ću se vratiti u krevet.

 palačinke od heljde

Jedu mi se bezglutenske palačinke? Objasnila bih sebi da nije vredno ustajati iz kreveta za samo dve ili tri palačinke. Sačekala bih pogodan trenutak i pozvala prijatelje, pa napravila palačinke za sve.

Takođe, toliko sam se usavršila sa brašnom i testom, toliko pečem, pripremam i služim mojim prijateljima, da, kada mi dođe račun za struju, pomislim da mi je šporet bio u romingu.

A sada, godinu i po dana kasnije, kada se osvrnem iza sebe, imam jedno lepo iskustvo.

U svetu interneta, u današnje vreme, kada caruju društvene mereže, i kada možeš da imaš online prijatelja, da ga pitaš za savet u vašem bezglutenskom svetu, on će te bolje od bilo kog tvog stvarnog, dugogodišnjeg prijatelja, ipak razumeti, i pomoći ti da rešiš svoju dilemu. I napokon sam zahvalna drugarici što me je naterala da napravim Facebook profil, i da ga koristim i na mobilnom telefonu.
I pored svega što nam je dostupno danas, ipak postoje ljudi koji su neupućeni, ili samo ne žele da se upute, jer ih ne zanima.
A mi, bezglutenci, držimo se zajedno, čvrsto, pomažemo jedni drugima, delimo savete, tumačimo lekarske nalaze i usputne simptome.

Napravili smo jedan paralelni svet. Bezglutenski svet, pun divnih i humanih ljudi.

U mojim srednjim tridesetim godinama, spoznala sam da su ljudi krivi za sve, i isto tako, da su ljudi dobri za sve. Zavisi kakav si ti prema ljudima, i iz kod ugla gledaš. Danas, mogu zadovoljno da kažem, da imam prijatelje u celoj državi, ali i izvan nje.

Srećna sam, jer nas je stanje organizma spojilo, bez obzira na godine i pol, na boju kože i debljinu novčanika.

Ljubav ne zna za prošlost, za bolest, za ratove i državne granice. Ljubav je najlepše osenjanje koje možete nekome darovati. Lepa reč i gvozdena vrata otvara.

Sledeće srede, poslednje u decembru, poslednje u ovoj 2017. godini, oprostićemo se od svih bolova koje smo osetili.

Delićemo poklone, a svako će imati pravo na dar. Bez razlike.
Biće to oproštajna priredba na koju ste svi pozvani.
Dočekaćemo zajedno kraj ovog serijala i ući zreliji i spremniji u Novu 2018. godinu, u neki novi život, u neki lepši svet.

Piše: Ankica Milić, saradnica portala Alergija i ja
globalskin
gaa
efa
wpa
elf