Praviti hleb bez glutena nije ni malo jednostavno. Postupak je skoro isti kao kod glutenskog hleba, ali osnovna karakteristika bezglutenskog brašna je izdvojenost lepka, glavne osobine glutena, što testu daje skobnu strukturu i čini ga težim za oblikovanje i narastanje.
Ankica Ostojić, koja boluje od celijakije, susrela se sa brašnom bez glutena prvi put kada je saznala da ima ovo autoimuno oboljenje. Sa nama je podelila duhovitu priču o prijateljstvu sa celijakijom, a ovog puta nam piše kako je krenula da se upoznaje sa bezglutenskim kuvanjem.
Nakon otkrivanja celijakije i svih propratih poklončića koje nosi, aktivno sam se uključila u njeno istraživanje. Tražim informacije koje će pomoći osobama koje su na samom početku bezglutenske prehrane, najčešće iznenada suočeni s dijagnozom o kojoj ne znaju ništa.
Pišem trgovačkim lancima provjeravajući proizvode i njihov sastav, pokušavajući podići bezglutenski glas da se što dalje čuje! Nadam se da će nekad moji mailovi pasti na plodno tlo, te da će bezglutenska ponuda biti proširena, usuđujem se reći, kao na nivou zapadnih zemalja. Dok se to ne dogodi snalazit ćemo se s ovime što imamo. A nemamo mnogo.
Na kraju krajeva nemamo osnovno.
Tek nekoliko proizvođača bezglutenskih proizvoda u svojoj ponudi ima bezglutenski kruh. No nedostupan u svakoj zemlji. Dakle, mi ne možemo ući u pekrnicu i kupiti kruh. Ako nećemo jesti gotovi kruh koji ima rok duži od tri mjeseca, a samim time možete zamisliti njegov ukus i kvalitetu, onda kruh moramo praviti sami.
Nakon otkrivanja bilo koje dijagnoze pa tako i celijakije tražite nekoga tko ima isto iskustvo da vam pomogne. E pa tako su mnogi tražili mene. Dijelimo iskustva, nova saznanja, recepte, i na kraju krajeva par toplih riječi da dijagnoza nije smak svijeta. Treba vremena da se čovjek navikne na sve pa tako i na ovaj način prehrane. Jedna gospođa koja je u kasnijoj životnoj dobi otkrila golemu razliku između glutenskog i bezglutenskoga brašna i njegove pripreme, tijekom našeg dopisivanja piše: „ Lako je vama, kad vam sve ide od ruke!“
E tu sada nastaje smiješni dio priče.
Ajd počet ćemo od moje udaje. Gdje ćeš smješnije situacije. Moja pokojna majka, kućanica, najvrjednije stvorenje koje su moje oči vidjele, u našoj kuhinji je bila kao kuhar u restoranu. Nije bilo pisanog menija, ali bi svako jutro s upitnikom nabrajala šta bi tko jeo. Od nas četiri sestre barem su dvije uvijek htjele nešto drugo. Kad bi se kuhalo, da se nas nije pitalo onda smo opet dobili nešto posebno. Dakle, da rezimiramo, majka kao majka, uvijek bi izlazila u susret. Sestre naučile kuhati, udale se, ostala ja. Tu svaka priča o učenju prestaje. Kad si najmlađi član obitelji, zaštićen kao polarni medvjed, ne moraš raditi ništa što ne želiš. Pogotovo ako ne želiš kuhati. Dakle, od objave moje udaje do samoga čina prošlo je godina i pol. Idealno vrijeme za naučiti nešto ako ne znaš. Ali što je to vrijeme prošlo ko dlan o dlan. Sjećam se da sam od jedne prijateljice dobila kuharicu na dar. Moja majka je komentirala da je to jedini poklon koji će ostati neotvoren.
Tata, inače nježan na komentarima tad je rekao: „ Nije meni što ti ništa ne znaš, nego što će ljudi reći da te nije imao tko naučiti“
Kad ti je 27 baš se i ne osvrćeš na komentare. Izvlačiš se na funkciju najmlađe i razmažene, i mogu vam reći , znalo je često upaliti.
Nakon udaje u mojoj kuhinji najviše su radili telefoni. Na liniji uvijek ili mama ili sestre. Tako se kuhalo. Usput se štogod i naučilo. Par godina nakon toga dolazi i dijagnoza. E sad treba opet učiti iz početka. Odlučila sam da će to biti samo moje područje, pored čitave enciklopedije koju sam pročitala o mogućoj kontaminaciji i njenom utjecaju.
Kruh bez glutena
Obzirom da sam pravila nekoliko puta domaći glutenski kruh (vjerovali ili ne), nisam smatrala da će ovaj moj biti po bilo čemu različit. Iako upućena u to da brašno nije jednako, mislila sam pa to je samo kruh.
I bio je samo kruh .
I to savršen.
Pravi domaći kruh koji se svojim okusom nije mogao razlučiti od glutenskoga.
Pa o čemu ovaj narod priča? Ništa lakše. Idućih nekoliko pokušaja je bilo toliko neuspješno, da se nisam mogla čudom načuditi. Pa šta sam uradila prvi put?
Nekoliko puta za redom mi je kruh bio šupalj. Al doslovno šupalj. Muž je počeo sumnjati da pojedem svu sredinu , a njemu ostavim koru jer je nemoguće da u kruhu nema tijesta. E pa moguće je. Sve je moguće.
Tada se okrećem suvremenoj metodi pekača za kruh. Metoda koja mi se svidjela jer ne moraš prljati ruke, paziti jel kruh pečen ili ne, prekuhavati, to sve stroj sam odradi. Nakon što sam i tu bacila nekoliko kilograma brašna i još više živaca, jer mi niti jedan nije uspio ni izgledom ni okusom, opet se vraćam na staru tehniku.
Ruke mijem, brašno sijem, postaje himna kuće.
Najjednostanijim receptom koji postoji, kako su i naši stari mijesili, počinju se slagati kockice. Kruh svaki put biva sve bolji. Nema više ni mjerenja gramaža, već sam došla u fazu da odokativno uspijevam napraviti kruh. I tek tada shvatiš kako je zaravo bilo lako, ali te strah od neuspjeha blokira da bude dobro. Strah jer je to nešto što ti treba za čitav život, a ne ide od ruke. I kad se opustiš, pomiriš s činjenicom da će mozda i ovo brašno biti bačeno, ono ti se zahvali na najbolji mogući način. Nakon usavršavanja kruha, na red su došle ostale vrste hrane. Svakim danom, u svakom pogledu sve više napredujemo. Toliko toga čovjek nauči na portalima vezanim za alergije, na Facebook grupama posvećenim istima, da život postaje lakši i jednostavniji.
Nitko od nas nije rođen naučen, mnogi koji misle šta je tu teško dam im kilo bezglutenskog brašna da ga pokušaju klasičnom metodom razvući u savijaču. Tu se najbolje vidi šta je tu teško. I onda se prestaneš osvrtati na komentare i mišljenja.
I ako proizvod ne uspije neće ga nitko drugi pojesti osim onoga koji ga pravi.
A vama koji ste tek otkrili diagnozu i na početku ste bezglutenske prehrane, želim da bacite što manje brašna, da vam kruh uspije i iz prvog i svakog idućeg pokušaja. Ako ne uspije, nema mjesta brizi. Čitajte recepte, tražite načine koji vam najbolje odgovaraju. Portali su puni brzih recepata, također i onih oko kojih ćete se malo zabaviti u pripremi, ali će zato rezultat biti pun pogodak.
Želim vam što manje suza u kuhinji i pitanja :“ Zašto baš meni?“. Upamtite, sve se u životu događa s razlogom.
Želim vam da svoju djecu celijakičare naučite da se ne srame svoga stanja i toga što u školu moraju nositi svoj kruh, jer ne mogu kupiti sendvič u trgovini kao ostali.
Želim vam da se ne osjećate loše kada u gostima odbijate kolač, želim vam dovoljno živaca za objašnjavanje zašto ga ne smijete pojesti.
Želim vam uspješan svaki novi kruh koji napravite, svaki novi kolač, novi recept.
I ako ne bude onakav kakav ste zamislili, ne brinite, drugi put će biti bolje. Evo vam mene, živog primjera, kako doći od žene kojoj su hrenovke i jaja bile vrhunac pripreme, do one koja može zatvorenih očiju napraviti što poželite. Dakle, sve je moguće!
Recept za kruh bez glutena
Evo omiljenog recepta za bezglutenski kruh:
Sastojci:
500 gr brašna Schar mix b
3 dc vode
vrećica bezglutenskog kvasca
malo soli
malo maslinovog ulja
Priprema:
Umijesiti tijesto i ostaviti da se udvostruči. Prebaciti u kalup za pečenje na papir za pečenje. Ostaviti kratko na toplom mjestu. Peci 45 min na 200 stupnjeva. Mjera odgovara velicini kalupa od 24 cm.
Piše: saradnica portala Ankica Ostojić