Zapravo ne znam odakle bih počela ovu priču… Volela bih sa: ‘Nekada davno..’ ali ona i dalje traje….
Do skoro sam verovala da je naš problem počeo sa 2.5 meseca, kako nam je dermatolog rekao, a patronažne sestre i pedijatar su mi govorile da su prve promene na koži čisšćnje bebe. I sada to u mojoj glavi ne zvuči kao pre: „Beba se čisti, ništa ne dirajte, samo voda i sapun..“ sada je : ‘VODA I SAPUN?! VODA I SAPUN!?’ pa to ne može biti gore… Em me je kasnije ubedila da je to atopijski ekcem i da se to ne dira, kasnije ćemo pricati o ekcemu…
Sada bi svi pomislili: „Šta, jesi ti normalnaaa? Pa imaš sve na internetu!’…. To i ja pomislim iskreno, kako sam mogla da verujem lekaru mog deteta… Što zvuči i tužno i smešno….
Naš problem, dakle počinje od rodjenja. Koža je bila crvena, pa su onda iskakale bubuljice, povlačile se, koža je bila u tačkicama i ljuštila se… Jedna poznanica, koja je nedavno postala pedijatar, preporučila mi je jednu kremu za bebe i jedan bapski savet, isečeš tikvicu i tu vodicu namažeš detetu po licu…. Ok, probala sam… i uspelo je… Ali na par dana… I onda polako kreće pakao… Prvo promena na stopalu i kao preko noći veliki bum! Celo telo. Lice. Crveno je. Ispucalo. A bas tada, ja sam imala užasnu alergiju zbog ambrozije i na nagovor pedijatra (opet pedijatar) nisam pila lekove, jer dojim, pa je počelo i da me guši . Ne znam jel mi bilo gore zbog alergije ili njega…
Magistar farmacije mi preporučuje drugu kremu za atopičnu kožu. Ok. Kremu sam potrošila za 3 dana – toliko ju je koža brzo upijala. I smirilo se…. Ali samo na jedan dan. I opet isto…
Nisu hteli da nas prime na pregled u dispanzeru, jer naša doktorka nije radila, a bilo je puno bolesne dece. Nije baš rekla da neće, nego pitanje hoćete stići na red, jako puno bolesne dece čeka, to vaše nije hitno itd…
Kada sam ispitivala pedijatra zasto mu je kozž takva, tada nije bilo hitno, sada opet nije hitno… Pa kada će biti?
Otišli smo privatno, ne znam kod koliko lekara, nas pedijatar ništa nije imao da doda, sem da idemo za Novi Sad kod dermatologa i u Beograd na institut. U medjuvremenu smo uradili test za alergene – nutritivni panel, po preporuci prijatelja (na žalost ni od jednog lekara nismo dobili taj savet).
Alergija na mleko, pšenicu, grozđe, kivi, breskvu, kajsiju….. na bananu nije alergičan, ali je reagovao. Dva puta sam probala i oba puta je iskazana alergija. Drugi put se preznojio i počeo da gubi svest… Nikada u zivotu nisam bila tako uplašena. Noge su mi se oduzele, ne znam ni kako sam uspela da odreagujem tako brzo. Dali smo mu antihistaminik i umila sam ga, ohladila vrat i srećom, smirilo se..
Od tada imam jos veći strah da uvodim namirnice.
Što se tice kože, probala sam, nema šta nisam…. Iščitavanje blogova, poručivanje krema iz Nemačke, čak sam i sama pravila kreme. Problem je što smo mi trenutno u Kikindi i nije nam skoro ništa dostupno. Čitanje, istraživanje, plakanje, nerviranje… to je moja svakodnevica.
Tako su dani prolazili i onda sam shvatila da mu tako neću pomoći, gubim svaki trenutak sa svojim detetom na suze, a on se tako smeje.
Uvek je nasmejan, zašto ne bih bila i ja? Jednostavno sam prihvatila realnost i nisam odustajala u potrazi za načinom da olakšam sve to.
Sa 10 meseci su nam napokon izbili zubici, tako se i ekcem smirivao. Prestala sam da isprobavam šta god neko preporuči i kune se da mu je pomoglo. Kupila sam desetu kremu po redu, koja je prirodna i organska, izbacila sam sve alergene iz moje ishrane, preselili smo se u drugi stan, kupila sam novu mašinu za pranje i sušenje veša, koristim specijalni prašak za veš. Promenila sam i svoje kupke, kreme, izbacila lakove. Počela sam da pijem limun, celer i ulje crnog kumina. I nisam prestala da dojim. Mnogo njih me je odgovaralo, ali ja sam verovala da cu mu tako pomoci, a ne odmoći..
Danas ima 14meseci i za sada normalnu kožu. Uskoro treba da ponovimo alergo-test, da preživimo ambroziju i zimu.
Sve veći broj ljudi se susreće sa ovim problemom, ali malo njih priča o tome ili na početku odustanu. O tome kako nam je zdravstvo… Ne znam šta bih rekla…
Nama niko nije pomogao, a tražili smo pomoć.
Sve sto sam naučila, naučila sam sa stranica divnih ljudi kojima je stalo da se nešto promeni. I treba! Dala bih sve da sam ranije znala sve ovo i da nije prošao kroz to što je prošao. Koža je pucala svuda, po licu, iza ušiju, na prstima, na preponama. Cela pelenska regija, stomak, leđa su bila crvena, ruke i noge kao šmirgla… Sada, hvala Bogu, nema ništa. I da tako ostane, samo u sećanju i na slikama. A alergija na hranu mozda prođe vremenom. Videćemo.
Velika podrška i ljubav za sve koji prolaze isto!
I mi smo hitni slucajevi, život sa alergijom zna da bude veoma težak.
Piše: Aleksandra, mama bebe Mateje Vasića