Dok nisam dobila bebu, jedini slučaj u porodici je bio suprug, koji se svakog avgusta i septembra gušio kako noću, tako i danju od alergije na ambroziju. Crvene, otečene oči, suzenje, svrab, peckanje, zapušenost nosa, grebanje u grlu i neprospavane noći od nemogućnosti disanja. Kijanje po 40 puta u sat vremena.. Razni lekovi koji mu samo privremeno pomognu, i to ne u potpunosti, ubrzo se svi simptomi vrate. On sada ima 30 godina, prvi put mu se alergija javila u 25-toj godini.
2019-te godine, u avgustu mesecu sam se porodila, dobili smo dečaka Lazara, u porodilištu su mi skrenuli pažnju na suvu kožu i zbog toga je dobio ocenu 9.
Kada je Lazar imao 2,5 meseca počeli su da se pojavljuju crveni lišajevi po licu. Neiskusni, odlazimo kod pedijatra koji nam samo kaže da mu se koža još uvek čisti, da kod nekih novorođenčadi to traje duže i da ne brinemo ništa, da će proći kroz par dana. Govori nam da ispiramo sa kamilicom i da nastavimo negu kao do sad. Kada smo došli kući, ta kamilica mi je zvučala malo strašno, jer sam čula da može biti potencijalni alergen i osećala sam da mu se ‘koža ne čisti’ nego da tu ima još nešto, tako da je nisam upotrebila.
Počeo je da se budi noću i plače, što do tad nije radio, opet smo mislili da je mali i da je normalno da beba noću ne spava, dojila sam ga i smirivala svaki put tako. Lazar tako mali nije umeo da se počeše, ali smo primetili da diže rukice ka licu i posumnjali da ga svrbi. Ubrzo je uspeo da se dotakne po licu i tako uspevao da napravi ogrebotine i ranice češajući se koliko je mogao. Naravno da smo to sprečavali rukavicama ili maženjem i smirivanjem koliko smo mogli, ali ekcemi su se širili i tada sam odlučila da odemo privatno kod doktora i preko preporuke dolazimo do divne doktorke, dermatovenerologa.
Fascinantno je što se baš tada preko noći sve povuklo, gde kada smo došli, nije imao nijedan ekcem na licu, ali sva sreća doktorka je odmah mogla da prepozna da se radi od atopijskom dermatitisu, kada mu je pogledala ostatak tela.
Tada Lazar dobija dijagnozu ATOPIC DERMATITIS i od tada se naš život menja. Počinjemo sa raznim preparatima namenjenim za kožu sa atopijskim dermatitisom. Kreme su posle mesec dana gubile dejstvo, tako da smo često morali da menjamo, i tražimo novu koja bi mu odgovarala, neke kupljene čak nisu imale nikikavog efekta i davali poprilično dosta novca jer nijedna nije ispod 2000 dinara.
Upozorila nas je na alergije i na sve što atopiski dermatitis nosi sa sobom u narednom periodu. Kada je napunio 5 meseci, do tad je samo sisao, uvela sam mlečnu kašicu, gde je odreagovao crvenilom oko usana. Tada sam prvi put posumnjala na alergiju kod mog deteta. Pedijatar kaže da je rano da ga testiramo, i da će uskoro proći, da neće testovi pokazati validan rezultat. Ja se opet vodim svojim osećajem i smatram da definitivno ima alergiju na mleko i mlečne proizvode i da bismo trebali da ga vodimo što pre dalje, jer ga dojim i dalje, i po nekoj logici bih verovatno i ja trebala da prestanem sa unošenjem mlečnih proizvoda.
Dolazim do nerazumevanja porodice gde mi govore da preterujem, i da sačekam još malo, svakako odbijam da mu dajem bilo šta mlečno, pedijatar govori da ja mogu da nastavim sa normalnim konzumiranjem mlečnih proizvoda iako ga dojim. Počinje da gubi na kilaži jer ne unosi mlečne masti, izbor namirnica je sve manji, vidim da mu moje mleko više nije dovoljno, ali ne znam koju dohranu bih smela da mu ponudim, jer sve imaju proteine iz mleka.
Tu kreću proplakane večere gde nisam više imala ideje šta da mu spremim, ekcemi sve jači i gori, počinju ruke da se osipaju, kasnije i noge i leđa… neprospavane noći kako bismo mu držali rukice da se ne počeše i ne ogrebe. Zatim odlazimo na testiranje gde se konačno utvrđuje alergija na proteine iz mleka II klasa, kada se pedijatar napokon smilovao da nam da uput za specijalistu, tamo mi govore da budemo i beba i ja na strogoj eliminacionoj dijeti mlečnih proizvoda.
To je bilo pre 3 meseca, ja ga dojim i dalje, kako sam prestala i ja da unosim sve mlečno, tako su ekcemi počeli da se povlače, 2,5 meseca Lazar nije imao nijednu tačkicu na telu, mirnije i lepše spava. Krenuo je u vrtić, sutra imam razgovor sa nutricionistom gde ćemo dobili poseban jelovnik za njega, s obzirom da je 95% doručka i užine u vrtiću mlečno. Ja se sa izborom namirnica borim kako znam i umem, ušemila sam se koliko toliko da bi bio sit, dobili smo na recept dohranu bez mlečnih proteina koju on ne želi da pije, koja inače jako neprijatno miriše, tako da ga dojim i dalje. Sutra puni 13 meseci i svaki dan mi prođe u strahu i mišlju ‘samo da se oni ekcemi ne vrate.’
Ovo vam nisam pisala ni zbog kakvog poklona, samo sam želela da podelim sa Vama moju priču, jer Vas smatram virtuelnim prijateljem koji sve razume, jer u okolini niko zaista ne razume i komentari me pogađaju, čak i oni ‘Proćiće, nemoj da se sekiraš’. Naravno da će proći, ali treba živeti svaki dan sa tim, 3 obroka, dve užine, vrtić gde će neko jesti plazmu, čokoladicu, on će gledati i jesti ko zna kakvu zamenu za to isto, ili oteti i uzeti. U klinici su me upozorili i na gušenje i oticanje jezika, svaki dan, svaki sat, moje misli su opterećene time, iako ja lično nemam alergiju, divim se ljudima koji je imaju i žive sa bilo kakvom alergijom, pa i netolerancijom nekih namirnica. Treba živeti sa tim.
Tekst za literarni konkurs „Ispod kože“: Tijana Petković