Pridružite se našoj zajedinici:   
Saznajte više:

Tinejdžerima sa alergijama i ekcemom želim da poručim jednu stvar – Anastasijin govor sa Međunarodnog dana atopijskog ekcema

lično iskustvo sa ekcemom

Moje ime je Anastasia, imam 18 godina, završila sam Petu beogradsku gimnaziju i od nedavno sam  student Biološkog fakulteta.

Mislim da je vreme da vam ispričam i na najbolji mogući način dočaram moje iskustvo sa ekcemom. Napomenula bih samo značenje naslova moje priče . Naslov moje današnje priče jeste Život sa ekcemom u adolescenciji. Adolescencija sama po sebi predstavlja period prelaska iz nezrelosti detinjstva u zrelost odraslog doba. I moja priča je bukvalno to jedno dete koje previše brzo spoznaje život odraslih i odgovornih ljudi upravo jer joj je tako zapisao neki ekcem.

Kada smo bili mali mama i tata su vodili računa šta to jedemo, da li se dovoljno mackamo, kako nam reaguje koža šta oblačimo i tako dalje. Sve je to bilo pod njihovom kontrolom. Onog trenutka kada napunite 16 godina mama i tata nisu u svakom trenutku pored vas i neke stvari su tada ipak pod vašom kontrolom. I tada je jako važno da dobro shvatite značenje one precenjene i izvikane rečenice VODI RAČUNA O SEBI! Dobro je shvatite jer ja nisam. Naučila sam na svojim ranama, a vi naučite na mojim.

Moj prvi susret sa ekcemom bio je kada sam imala samo dva meseca, pojavila se jedna jarko crvena narukvica oko mojih zglobova šake. Moja mama je imala 35ogodišnje iskustvo sa ekcemom na dlanovima pa se i očekivalo da će ekcem zakucati i na vrata mog života. Ne želim ni da zamislim kako se osećala kada ga je prvi put videla kod mene, a ni ona ne želi da priča o tome.

Ne sećam se detinjstva bez alergija na ambroziju i crvenkastih zglobova, međutim nije me to remetilo da odrastam kao i sva deca koja nemaju ovakva oboljenja. Volela sam prirodu, bila sam veoma aktivna kao dete sve me je zanimalo naročito živi svet i volela sam školu. Još od jako malih razreda volela sam sama da učim i istražujem. Nikada me ekcem nije ometao, nije sve dok nisam napunila 16 godina. Tada je moj ekcem došao do vrhunca. Nije više postojala samo crvenkasta narukvica oko mog zgloba, tada je moje telo postalo crvena šmirgla. Ne mogu da vam opišem tu suvoću mojih obraza, rana po celim rukama i nogama koje su neprestano krvarile jer sam ih ja neprestano češala, jedva sam gledala od naduvenih očiju čiji su kapci konstantno pucali od suvoće. ALI JA SVEGA TOGA NISAM BILA SVESNA. I to je ono najgore kada čovek nije svestan šta mu se događa. Meni je češanje postala jedna obična navika kao i spavanje do podne na primer. Ja sam volela da se češem i posle te žive rane stavim pod vrelu vodu, meni je to prijalo. Meni je pospešavanje već genetski uslovljenog ekcema postalo dnevna rutina , nešto u čemu sam ja uživam kao i beg od svih životnih situacija koje su stvarne jednom rečju beg od realnog sveta koji traže svi tinejdžeri.

Momenat u kojem ja postajem svesna svog izgleda bio je najgori momenat u kom sam se ja osetila kao da se velika, ogromna, najveća gomila stena sručila pravo na mene. Od tada pa naredna dva meseca moja soba nije videla tračak svetla, ogledala u mojoj  kući nisu videla mene jer su bila pokrivena velikim peškirimna kako se moj odraz odnosno kako sam ja sebe tada nazivala, odraz  akrepa ne bi nikada video. U školu viče nisam dolazila, više nisam ni znala šta želim od života. Iskreno sada da vam kažem više nisam znala ni da li želim život. Htela sam samo da bezbolno odem. Htela sam samo da nastupi nirvana. Stanje mrtvila. Htela sam samo da bolovi prestanu. Samo sam htela da odu. Ponekad sam tiho vrištala u sobi od krvi i bolova i želje da se počešem znajući da će biti samo gore. Osećala sam se kao da nikada neće proći kao da sam osuđena da služim ovu kaznu večne agonije, i da samo čekam smrt, nažalost da joj se radujem.

Jel vam neko rekao tajnu kako se pobeđuje teorija apsurda?

Ako nije evo ja ću da vam kažem jer znate šta? Ja sam je preživela. Jedna reč je rešenje a to je REVOLT.

Ustanite iz tog kreveta  sada, pogledajte oko sebe jel imate bar kakvu podršku? Ja sam je imala, imala sam ogromnu podršku odmah je bila tu vetar u leđa…i znate šta ustala sam i počela da VODIM RAČUNA O SEBI! U svakom smislu te rečenice i to kada počnete nećete moći da prestanete ja i dan danas uživam u tome neka vam to bude navika neka vam to bude ljubav, kada vam zafali iste u svetu. Ekcem me je naučio da sebi pružim sve, jer ako ja sama to ne uradim neće niko umesto mene. Ekcem me je naučio kako izgleda moj krug dragih ljudi, lažni krug je otpisao. Ekcem me je naučio da se borim i da nikada ne prestanem da se trudim jer mi se sve isplatilo na kraju…to je tako čudan put ali to sam samo ja i svaki korak je moj i da mogu uradila bih opet isto. Odrasla bih opet tako, naglo i bez milosti opet bih to uradila ako bih opet bila ovako hrabra, srećna i voljena.

Postoji rešenje za vas koji mislite da nemate podršku…imate je čim ste ovde,  imate je ja sam vam podrška naše udruženje vam je podrška i vetar u leđa, ja bih jako volela da sam otkrila udruženje alergija i ja i priključila se istom dok sam vodila svoje bitke sigurna sam da bi mi mnogo lakše bilo. Možda, a možda je ovako i bolje jer sada na vas mogu da prenesem sve što znam i mogu vama da budem podrška i motivacija, a to me čini i tekako ponosnijom i srećnijom osobom.


Tekst: Anastasija Blagić

globalskin
gaa
efa
wpa
elf