Imam 26 godina, alergiju na penicilin, određenu hranu (voće: jabuka i breskva, morska riba i ko zna šta još, više ni ne pamtim…), zimski ekcem i izrazito jaku alergiju na polen, cvetanje u vidu osipa, kijavice, gušenja…
– Praznik, post… Riba za ručak, morska… Ajde uzmi jedno parče, nisi odavno jela, možda je alergija prošla. Kažu da može da prođe, ajde… i ajde… Da probamo. Već smo uvežbani da reagujemo brzo na pojavu alergije kad god se pojavi da ne dođe do većih posledica. Posle mnogo godina sam prvi put pojela parče ribe i ukus je bio nestvaran, nekako, znate zaboravite ga, pa vam je skoro i nestvaran… Prošlo 10 minuta, 15… Nema ni naznake od alergije, jer, do sad bi već obično reagovao organizam… Početna sreća da će još jedna supstanca moći da se nađe na listi konzumiranja… 20-ti minut prolazi… i kreće reakcija… Vrat, dekolte… Osip se širi neprekidno… Urbazon… i tako obično bude. Stalno. Ipak nije prošla i ipak organizam i dalje ne može da podnese ovu namirnicu…
I nije prvi put… Da se ponadam, da očekujem da je prošlo… Jer jednostavno, ponekad bude jako dosadno da pazite i razmišljate konstantno.
Za alergiju znam od kada i znam za sebe. Najupečatljivije sećanje iz detinjstva mi je alergija na polen, nekako sam uvek najviše reagovala u toku cvetanja u proleće. Prvo su mislili da je uporan bronihitis koji sam imala, a kasnije su moji odlučili da ispitaju i alergije, gde su prick testovima, čuveni testovi kada vas „bockaju“ alergenima, kazali da sam alergična na polen, cvetanje, mačji repak… I tako dalje…
Trebalo je objasniti tada detetu da kada izađe napolje da se igra sa drugarima da ne sme preterano da skače, ne bere cveće, ne miriše nista… Jako teško i komplikovano… A polen kao polen… Osip… Kijanje, oticanje očiju uz ogromno suzenje, otežano disanje… Pri tom ne dodirivanje kuca, maca… Alergija na životinjsku dlaku, perje… Skoro pa ništa što druga deca smeju. Bilo je teško, ali je prešlo u naviku, pa onda ni ne obraća čovek pažnju više.
Od penicilina sam dobila jak osip, jednom tokom prehlade, po konzumiranju odmah sam bila crvena kao paprika, sitan osip poput koprivnjače i naravno našao se na mojoj listi alergena.
Kako sam rasla, alergije su isto čini mi se rasle i živela sam sa tim. Navikavale smo jedna na drugu. Malo alergija na mene, malo ja na nju.
Nadala sam se da će to proci, ali alergija na polen i cvetanje me prati još uvek. Alergije na životinje više nemam, niti su se pokazale reakcije na testovima. Čak sam dobila i psa prvi put u životu. Mislila sam da se to nikada neće desiti.
Alergija na hranu mi se javila u adolescenciji. Tada nisam reagovala osipom, već jakom mučninom, za koju su mislili da se foliram. Zanimljiva činjenica je da je i lekar mislio da se foliram kada sam otišla na pregled, rekao je da može da mi da bolovanje, da se ne bismo bavili analizama koje su skupe za zdravstveni sistem… A nezaposlena sam, tako da mi bolovanje nije bilo potrebno i nakon dugog razgovora shvatio je da zaista ne foliram i da zaista treba ispitati…
Pa tako.. Pre godinu dana sam tek saznala definitivno da sam alergična na hranu, jer sam se počela gušiti zalogajem breskve tj peckanje jezika, oticanje grla, koju i ne jedem tako često, pa zato ranije i nisam uvidela. Imunolog me savetovao da to proverimo i ispostavilo se da imam osetljivost na voće, morske proizvode, nešto slaba osetljivost na mahunarke, ali nije strašno. Penicilin je ostao na listi alergena.
Alergija na polen u jako visokoj grupi, zimski ekem koji dovodi do ljuštenja i rana, svrab i peckanje više rečima ne mogu da opišem… Od hrane kao što sam već navela, mada ima i osetljivosti sigurno na neke emulgatore, medjutim zbog trenutne situacije, nismo stigli da završimo sva ispitivanja.
Dosta puta sam bila u depresiji, zbog toga što niko nije imao razumevanja za mene, ali, zahvaljujući Udruženju „Alergija i ja“, osetila sam pripadnost i generalno da nisam pratila ove objave verovatno bih samo odustala i razmisljala o tome kao nečem lošem. Alergije imaju svoju posebnost, svoju pozitivnu stranu ili ih mi tako doživimo da bismo se lakše nosili sa tim.
Kad god krenem na neko putovanje, osmehnem se uvek kad vidim da u svakoj torbi, neseseru, koferu imam po tablu lekova za alergiju „za ne daj Bože“ situacije, kreme za ekcem. I nekako se živi sa tim. Alergije su deo nas, treba ih pratiti i prilagodjavati se. Ili se one prilagode nama. Kako je kome lakše.
Piše: Lela Ivanović
Podelite vašu priču o alergijama na hranu, kakvo iskustvo imate u društvu, u vrtićima, školama, studentskim domovima, u restoranima, na putovanjima i učestvujte u našem projektu Hrana pod lupom
i pomozite nam da se glas osoba sa nutritivnim alergijama jače čuje!
- Vašu priču nam možete poslati na mail: info@alergijaija.com