Samo oni koji imaju alergiju na neku hranu znaju koja je sreća kada jedeš nešto što mnogo želiš.
Fotografija ne može da opiše kako se osećam kada jedem nešto o čemu sam dugo maštala, ali može da ukaže na to koliki ste srećnici jer možete da jedete sve što poželite.
Ovo ne mogu da jedem u Srbiji, jer nema burgera bez glutena.
U Srbiji je hrana bez glutena veoma skupa.
U Srbiji je mali izbor hrane bez glutena.
U Srbiji kada imaš alergiju na gluten ili celijakiju, misle da želiš da budeš moderan, pa se hraniš kao Đoković.
U Srbiji ti ponude obrok u kome ima „samo“ kašika brašna, neshvatajući da ti i mrvica smeta. I još se ljute kada nećeš ili se sprdaju sa tvojim stanjem.
U Srbiji ljudi nisu edukovani.
U Srbiji lekari nisu edukovani.
U Srbiji kuvari ne razlikuju laktozu od glutena.
U Srbiji ti u bolnici donesu integralni hleb (koji naravno sadrži gluten) za doručak, jer im je rečeno da ne smeš gluten ni u tragovima.
U Srbiji je teško živeti kao bezglutenac. I zato kada odeš bar do Mađarske, osećaš se kao ljudsko biće.
Ne može ovo baš svako da razume.
Da ne bude da samo kukam, ima to i svoje prednosti.
Mogu da jedem skoro u neograničenim količinama, a da se ne ugojim.
Hranim se bez glutena i to je zdrav način ishrane.
Upoznala sam divne ljude bezglutence u grupama na društvenim mrežama.
I zahvalna sam prijateljima koji kuvaju upotrebljavajući začine koje smem, onima koji mi kupuju slatkiše i ostalo bez glutena što nađu, mami i snaji koje kuvaju svaki dan za mene, mom dragom koji je jedini uspeo da ispeče palačinke od bezglutenskog brašna da budu tanke i ukusne, i svima koji shvataju da ovo nije hir, već da je bezglutencima hrana lek.
Hvala na pažnji.
Piše: Tatjana Đurović