Pridružite se našoj zajedinici:   
Saznajte više:

Ako mislite da se borimo „samo“ sa alergijama – grešite. Tek kada prilagodimo život i naučimo da savladavamo alergije, slede nove borbe.

iskustvo o alergijama

Kada saznate da je vaše dete alergično na osnovne životne namirnice, pa onda još i dodatno na razne stvari iz hrane, vazduha, čak i lekova i da će na neke stvari burno reagovati, da će mu često biti potrebna hitna medicinska pomoć i kada alergije postanu vaš način života, shvatite da se morate boriti. Prvo mislite da se borite samo sa alergijama, ali taman kada to savladate, sledi borba sa sistemom, dolazak do lekara i dijagnoze i lekova je borba za sebe, onda borba sa vrtićima, školama, hotelima, restoranima, okolinom, pa skoro na svakom koraku shvatite da za stvari koje su drugima normalne za vas predstavljaju borbu, a često i poraz.


Da li ste se pitali kako izgleda kada se plašite da poljubiti svoje dete?

Pozdrav svima koji misle da im se svet srušio kad su saznali da im je dete alergično na osnovne životne namirnice.

Nije strašno kao što izgleda, ali je jako teško i naporno.

Podeliću sa vama svoje iskustvo sa nutritivnim alergijama, a kasnije i sa inhalacionim, a kasnije i sa alergijom na lekove.

Kada sam rodila prvo dete pre 10 godina i uvela mu prvu kašu u ishranu sa 6 meseci upoznala sam se sa alergijama. Kaša je bila kukuruz i pirinač koja je u sebi imala i adaptirano mleko.

Nakon 5 minuta sin je dobio crvene pečate po celom telu a najstrašnije je bilo po licu. Otrčali smo u dom zdravlja i dobio je injekciju protiv gušenja i uput da ispitamo alergije, kao i savet da ne uvodim jaje do prve godine.

U Tiršovoj su mu radili sa 6 meseci prick test na koži koji je pokazao alergije na 6 namirnica u visokoj klasi i eliminacionu dijetu. Moram napomenuti da nisam dobila ni jedan drugi savet izuzev eliminacione dijete. Sama sam tražila savete nutricionista i način ishrane za svoje dete. Na hodniku Tiršove sam saznala za Torlak i alergo testove koji se rade iz krvi.

Sa godinu dana odlazimo na Torlak i radimo analize iz krvi o svom trošku, jer takav način ispitivanja iz krvi Tiršova a ni Institut nisu radili. Cena jednog testa je bila oko 2600 dinara po alergenu. Radili smo mu test na 8 namirnica i svih 8 su bili 3. ili 4. klasa. Moje dete je bilo sa godinu dana alergično na jaja, mleko, soju, paradajz, limun, orah. Da bi stvar bila malo strašnija moje dete je imalo dodirnu alergiju. Šta to znači: ako neko jede nešto od ovih alergena i neopere ruke i usta i pipne ga on se osipa po celom telu.

U istom periodu dete se razboli i dobija penicilinski antibiotik i ponovo dobija osip i gušenje. Tada saznajemo da je alergičan i na lekove, boje i ukuse iz leka.

U međuvremenu pojavljuje se osetljivost na deterdžent, omekšivač, sapune, kupke i kreme.

Ovo su neke tehničke stvari kroz koje smo prolazili. Međutim kako smo se mi osećali u tom periodu teško mi je da vam objasnim.

Povećana higijena svega i svih. Dete lagano dobija napade da mora da bude čist po rukama i po telu ali šta da radim, jedno sprečavam drugo namećem. Prestali smo da ga ljubimo u lice u strahu da ne dobije alergiju, gosti ga nisu ljubili, plašili su se da ga pričuvaju, jednostavno su ga svi izbegavali jer kad ostanu sami sa njim počinju da shvataju koliko sve što se nađe oko vas za njega postaje opasnost.

Sa 3 godine se jedva usuđujem da ga upišem u vrtić. Nailazim na vaspitačicu koja mi još više otežava život. Donosim mu ručak i užinu svaki dan u vrtić i ona me moli da joj svaki dan pišem na šta je sve dete alergično i šta jede taj dan. Nakon dve nedelje privikavanja vaspitačica me zove na razgovor da mi kaže da ja ipak treba da razmislim da dam otkaz u firmi jer mi je dete jako osetljivo i specifično i da je to za mene bolje.

Tada sam počela da se borim sa takvim ljudimo i dobila snagu da se za svoje dete borim još više.

Na 6 meseci sam pisala mejlove upravi vrtića da moje dete po zakonu mora da dobija hranu koju sme da jede. Naravno ja plaćam punu cenu vrtića iako on ne jede ništa u vrtiću. Da izuzmemo mene kao roditelja koji noću ili rano ujutru priprema obrok za vrtić sa veoma slabim izborom jelovnika i hranom koja može da se podgreva. To je otprilike 3 ista ručka koje sam ja njemu mogla da pošaljem.

Nakom 2 godine borbe dobijamo poziv iz vrtića za sastanak vezano za ishranu mog deteta. Uspeli smo!

Jedna agonija manje. Ne pratim vrtićke jelovnike više, ne razmišljam o pripremi hrane i hvatam vazduh.

Na svakih 6 meseci posećujemo Torlak i iznova radimo testove, ponavljamo pozitivne testove od prošlog puta i dodajemo nove namirnice – sve o svom trošku.

Počinju izleti, rekreativne nastave… Uh….

Moram da napomenem da smo suprug i ja javno i uvek pričali o njegovim alergijama svima. Dete smo naučili da brine o sebi, da glasno priča o svojim alergijama kako ga u parku niko ne bi nudio keksom i čokoladom. Naučila sam ga da kada mu neko javno kaže, jadan ti što ne možeš da jedeš sladoled, da mu odgovori da on nije jadan nego da je samo alergičan.

U našoj kući se svi hranimo kao naše dete, iako smo u međuvremenu dobili i drugo dete koje nije alergično. Živimo taj život na način na koji moramo.

Počinju izleti, rekreativne nastave… Uh….

Za rekreativnu nastavu priprema je vrlo laka.

Zovem direktora hotela, kuvara i menadžera, šaljem 70% hrane za njega, pravim jelovnik za 7 dana, zovem kuvara pre i posle svakog obroka i manje više to je to. Plaćam punu cenu rekreatine nastave naravno.

Dolazi novo razdoblje u odrastanju, škola. Produženi boravak koji traje dve godine i ručak.

Ovo će biti kratko… Direktorka jako fina žena mi daje telefon od keteringa koji dostavlja hranu školi.

„Mi nemamo mogućnost da pripremamo posebne obroke za alergičnu decu, nemamo odvojenu kuhinju ni uslove za tako nešto.“ Dve godine je malo da izguram nešto, ovoga puta odustajem. Kupujem rešo i dva puta nedeljno 200g kafe za serverku u školi da bi zagrejala mom sinu ručak koji donesem.

Opet rekreativne opet iste procedure, opet isti uslovi. Pripreme sa klubom “Moj super raspust“, opet isto. Moram napomenuti da su hoteli za decu i dečija odmarališta voljni da pripremaju hranu, ali nedovoljno obučeni i opremljeni sa hranom. Najzanimljivija stvar je ta što oni nemaju deklaracije, a ne znaju ni sastav hleba koji dobijaju, da ne dužim dalje. To je prva stvar koju pitam i koja je najveći problem. Jer složićete se da ne mogu da spakujem hleb za 7 dana.

Najsvežiji utisak mi je da smo odbijeni za pripreme sa klubom u dečijem odmaralištu zato što je moje dete previše rizično za njih.

Mogu samo da se borim i da se izborim sa sistemom koji ne radi. Prvo i osnovno, u poslednjih 8 godina ne mogu da zakažem pregled kod alergologa preko doma zdravlja. Dete mi je u međuvremenu dobilo alergiju na ambroziju 4. klasa, pre dve godine alergiju na polen, ne mogu da zakažem kod alergologa, ne mogu da dobijem imunoterapiju. Borim se sa sistemom, sa vetrenjačama, plaćamo analize i preglede iz svog budžeta, da li nas neko pita kako? Kupujemo epi-pen ispod tezge u apoteci jednom godišnje 90 eura da bi imali lek za svoje dete, da mu spasimo život ukoliko je to neophodno. Taj lek nije ni registrovan kod nas u zemlji, zašto?

Da li su naša deca nevidljiva za sistem? Mislite da ne postoje, da im nije potrebno lečenje i život u ovoj zemlji? Takva deca postoje, to je moje dete za koje ću se boriti dokle dišem i promeniću svet za njega.


Tekst: Jelena Mrzić


 

globalskin
gaa
efa
wpa
elf